Djeca Atlantide: Mostar bez mostova
Prvi dio: "Djeca Atlantide: Grad amajlija"
Drugi dio: "Djeca Atlantide: Sarajevo u srcu zapisano"
Treći dio: "Djeca Atlantide: Svi moj planovi za budućnost bili su vezani za Sarajevo"
Četvrti dio: "Djeca Atlantide: Beskućnici u svojoj kući"
Peti dio: "Djeca Atlantide: Možda bi moj esej trebao biti duži, ali duša mi je prazna i ranjena"
Objavljeno u Oslobođenju 22. marta 1996. godine
U septembru 1991. godine Jugoslovenska armija okružila je Mostar i zauzela vojne položaje oko grada. U početku je samo uveče bilo granatiranja i pucanja koje se povećavalo u toku noći. Ali od aprila 1992. dešavalo se i po danu. Sin mi je u to vrijeme imao dvije godine i zbog njega sam iz Mostara otišla u Hrvatsku. Muž je ostao. Ali nakon samo četiri mjeseca, koja sam provela tamo, odlučila sam da se vratim iako je Mostar još uvijek bio granatiran. Osjećala sam se sve manje sigurnom u Hrvatskoj, jer su neke izbjegličke porodice počinjale da nestaju pod tajanstvenim okolnostima. Nakon povratka u Mostar, pokušala sam da se ponovo vratim polunormalnom porodičnom životu. Muž se vratio na posao, a sin se mogao igrati napolju kada bi granatiranje prestalo. Čak sam i pokušala da nastavim studije na Mostarskom univerzitetu. Uspjela sam da položim osam ispita. Ali...
DIOBA PORODICE
U rano jutro jednog lijepog majskog dana, tačno godinu dana nakon što je prva srpska granata pala na Mostar, prva hrvatska granata je udarila u grad. I onda je počeo pravi pakao. Hrvatski vojnici su svuda stvarali haos. Muslimanske porodice su izbacivane iz domova. Proganjane su i tjerane da pređu na drugu stranu rijeke. Mnogi su uhapšeni i nestali. Muž je morao pobjeći, a ja sam ostala sa sinom jer mi je djevojačko prezime hrvatsko. To je bio najteži trenutak mog života - muž je morao nestati, ne znam gdje, a ja sam ostala s malim djetetom.
Život je morao ići dalje. Morali smo biti vrlo oprezni i što manje se isticati. Pucnjave i pljačkanja je bilo svuda oko nas. Morala sam dobro paziti da sina ne zovem njegovim muslimanskim imenom. Ali bila sam spremna sve to da uradim, jer još uvijek sam se nadala da je ostalo još ljudi koji razmišljaju kao ja, koji vjeruju da Mostar ne treba i neće biti uništen. Ta nada nije trajala dugo. Jednog dana hrvatski susjed upozorio me je da će lično ubiti i mene i sina ako ostanem jer je znao da mi je sinu ime Hasan. Misleći prvenstveno na sinovljevu sigurnost, shvatila sam da moramo otići. Dvadeset prvog oktobra 1993. godine uspjeli smo tajno da pobjegnemo iz Mostara. Nakon dugog, opasnog i iscrpljujućeg puta, stigli smo u Grac u Austriji i bili na sigurnom, ali brinula sam za muža kojeg sam morala ostaviti i koji mi je uvijek bio u mislima i srcu.
Shvatićete koliko mi je teško govoriti o studiranju, sjećajući se šta se desilo meni i mojoj porodici u Mostaru. Ali bila sam uspjela da nastavim pravne studije u Mostaru prije dolaska Hrvata. Učila sam u podrumu, pod svjetlošću svijeće, dok je srpska artiljerija granatirala grad. Mostarski univerzitet je u to vrijeme još bio otvoren, ali je bio preselio u obližnje selo. Pa ipak, uspijevala sam da odem i tamo polažem ispite. Od septembra 1992. godine do maja 1993. godine položila sam osam ispita. Desetog maja je trebalo izaći na jedan od najtežih ispita, ali devetog su hrvatski vojnici zauzeli Mostar na prepad i moj život je izvrnut naopačke. Svi mostovi su bili porušeni.
Sada kada smo na sigurnom, ambicija mi je da završim pravni fakultet. Zahvalna sam da to mogu učiniti ovdje u Gracu. A još više sam zahvalna da mi sin sada može živjeti normalnim životom u sigurnom okruženju. (Sada ima tri godine i ide u obdanište.)
Što se tiče budućnosti, želim da se vratim u Mostar, da tamo živim sa porodicom. Željela bih postati sudija i, kao takva, pomoći da se ponovo uspostavi pravni sistem u mojoj zemlji, tako da moj narod može ponovo živjeti bez straha, u demokratskom društvu.
A. D. Grac, Austrija
POSTAO SAM BOSANAC
Teško je opisati atmosferu u Srbiji 1991. i 1992. godine. U zraku se osjećalo neko zlo, nešto agresivno među ljudima. Bio sam svjedok početka radikalizacije i prave, istinske mržnje. Većina nas, naročito nesrbi, nismo znali šta da mislimo o ratu u Hrvatskoj. Ali nakon granatiranja Dubrovnika, grada koji se mogao porediti samo sa Venecijom, stvari su postajale jasnije: ovo nije odbrana Jugoslavije. Postalo je očito ko je stvarni neprijatelj naroda. Onda je došla bitka za Vukovar. Tri mjeseca smo gledali TV slike grada kome su uništavali kuću po kuću. Život u Beogradu je postajao sve opasniji. Svakog dana je bilo pucnjave; vojnici koji su se vraćali s fronta su ručnim bombama dizali u zrak kafiće; nesrbi su maltretirani. Primijetio sam promjenu u ponašanju mnogih svojih prijatelja. U početku bile su to male, jedva primjetne stvari, ali vremenom su iskazivali pravo neprijateljstvo prema meni. Jedan stari prijatelj, sada član Radikalne stranke, rekao mi je da će me lično pretući ako ostanem u Beogradu ili ako se ikada vratim. Od tada radim u Beču.
Moja majka je iz Sarajeva. Njena majka i rodbina još uvijek žive tamo. Otac mi je iz Goražda u istočnoj Bosni.
Posljednji put sam bio u Sarajevu početkom marta 1992. godine, tri sedmice prije rata. U to vrijeme sm radio za Špansku televiziju i imao sam priliku da izbliza vidim šta se dešava. Bio sam svjedok srpskih barikada i ljudi koji su se spremali da brane svoja naselja. Sjećam se osjećaja da rat samo što nije počeo. Ali onda je izgledalo kao da su se stvari smirile i ubrzo nakon to-ga vratio sam se u Beograd.
Tamo, po prvi put, imao sam problema na univerzitetu zbog svog porijekla. Profesor matematike me je upitao šta ja, kao musliman, još uvijek radim u Srbiji.
U Bosni je počeo rat. Upravo sam bio objavio svoju prvu knjigu, zbirku poezije. Bezazlenu. Uglavnom utisci iz dobi od osamnaest do dvadeset jedne godine. Zahvaljujući izdavaču, knjiga je doživjela veliki publicitet. Ali izazvala je neprilike: dobijao sam prijeteće poruke preko telefona, nazivali su me "fundamentalistom" i tako dalje. Roditelji su počeli da strahuju za mene, tako da sam napustio Beograd za stalno i vratio se u Beč.
Nikada nisam živio u Bosni. Prvih jedanaest godina mog života živio sam u Beču, a sljedećih jedanaest godina u Beogradu. Posljednje dvije sam proveo u Beču. Bio sam Jugosloven, ali sada sam Bosanac svim srcem. Bosna je uništena, ali još uvijek divna zemlja. Čak i nakon sveg užasa nisam postao nacionalista, pun mržnje. Još uvijek imam mnogo srpskih prijatelja ovdje u Beču. Ali neću se vratiti u Beograd. To nije grad koji sam nekada poznavao i volio. Sumnjam da će i Sarajevo opet biti isto. Ali za Sarajlije ima još nade. A i nada je sa njima.
Mislim da će ljudi poput mene jednog dana doprinijeti oživljavanju dijaloga među zemljama bivše Jugoslavije, donoseći im osjećaj tolerancije i međusobnog razumijevanja. Odlučan sam da svoju budućnost vežem za budućnost Bosne, ne samo zbog perspektive kao inžinjer nego i zbog ambicija da budem pisac. Ovo su istorijska vremena i, na neki način, uzbudljivo je biti dio njih.
B. T. Beč, Austrija
Sutra: Obrnuti časovnik života
Pretplati se na digitalno izdanje Oslobođenja, Magazina Dani i Dječije štampe i budi uključen u svakodnevno informisanje iz BiH gdje god se nalaziš. Pristup digitalnom izdanju Oslobođenja imaš prije svih i sa bilo kojeg uređaja sa jednostavnim načinom pretplate i trenutnom aktivacijom pretplatničkog računa! PRETPLATI SE ODMAH!
