(VIDEO) Zavidovićani lokomotivu jednom odbranili, ali... - Kusače zagleda Austrijanac?
Šta je željeznička stanica bez lokomotive? Sarajlije, one koje su odrasle u Titovom dobu, posebno one sa memli strane, velike uspomene vežu za zvuk lokomotive i Bistričku stanicu. Želja građana je trebala biti ispunjena - kao nekada, vratiti lokomotivu ispred stanice.
Ipak, nije Sarajevo jedino historijski vezano za lokomotivu. Stotinu kilometara sjeverno, u Zavidovićima, prije dva mjeseca veliko nezadovoljstvo je buknulo među građanima nakon što je objavljeno kako Grad Sarajevo želi kupiti lokomotivu Kusače, popularnog Ćiru, koja je u vlasništvu Krivaje, zavidovićke kompanije u stečaju.
Kad proradi inat
Prema pisanjima lokalnih medija, u maju ove godine objavljena je javna prodaja nekretnina i pokretnina Krivaje, među kojima je bila i lokomotiva. Njena početna cijena je 40.000 KM bez PDV-a. Uz dodatne troškove prevoza, farbanja i reparacije, lokomotiva Kusače trebala je Grad Sarajevo koštati ukupno 60.000 KM.
A onda su Zavidovićani rekli ne. Glasno i jasno. Ne damo Ćiru jer to je simbol ovog grada. Dakle, Sarajevu, odnosno Bistričkoj stanici, Ćiro je dekoracija, a Zavidovićanima simbol grada. Prepoznala je to i gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić, pa je nakon nezadovoljstva koje su na protestu iskazali građani Zavidovića, predložila odustajanje od kupovine.
Znamo li dovoljno o Ćiri? Vjerujem da bi i oni kojima se najviše svidjela ideja Bistričke stanice sa lokomotivom ispred nje, nakon jednog razgovora sa Zavidovićanima istog momenta odustali od pomisli da će upravo zavidovićki Ćiro preseliti na Bistrik.
Šetajući Zavidovićima, porazgovarali smo sa nekima od građana. Dobar broj njih je, na naše “radimo anketu”, izgledao kao da se sprema što prije nas prekinuti i reći kako žure i da potražimo drugog sagovornika. A kada smo im spomenuli lokomotivu Kusače, kao da je proradilo ono zavidovićko u njima. Neki inat.
Mišljenja gotovo ista, od srednjoškolaca do penzionera - Ćiro je naš!
Jedna naša sagovornica kaže kako oni nisu sigurni da će lokomotiva Kusače ostati u Zavidovićima, ali da će raditi ono što je do njih - boriti se, jer ipak to je nešto njihovo što trebaju čuvati u svom gradu.
”Konkretno, problem jeste što mi građani nismo tako osviješteni da se borimo za to, da prizovemo ljude da ustvari dođu pogledati našu lokomotivu, da zovemo turiste. Naša obaveza kao građana jeste da se borimo i da čuvamo ono što nam je ostavljeno”, kazala nam je.
Njena drugarica smatra kako Ćiro treba biti na nekom ljepšem mjestu, umjesto na posjedu Krivaje, koji je malo udaljeniji od središta grada i smješten je na prilično zapuštenom lokalitetu.
”Voljeli bismo da bude prisutniji nama građanima, da ga svi vidimo i da ga upoznamo. Jer vjerujem, kada biste upitali još nekoga, pola nas ne bi znalo da je on ustvari na onom mjestu na kojem jeste. Nismo ga mi toliko ispoštovali kolika je ustvari njegova vrijednost”, istakla je.
Greška je prodavati Ćiru. To je gradski monument koji treba biti čuvan - kažu nam dva mladića srednjoškolske dobi. Čitavu situaciju oko prodaje lokomotive Sarajevu, nazivaju budalastom. Ipak, uvjereni su da je zvanično da je Sarajevo odustalo od toga.
Krenula 1902.
Gotovo svaki od sagovornika nam je istakao ljubav Zavidovićana prema Ćiri, te kako oni neće dozvoliti da im se iz grada iznese jedan takav simbol: “Zavidovićani misle sve najbolje o Ćiri. Najvjerovatnije je da će ostati ovdje”, pa “Ne bih volio da bude prodat. To je naše obilježje. Ovdje stoji godinama. Ne bi bilo lijepo da se proda, ali opet, ne pitam se ja” ili “To jeste naše, zavidovićko. Sramota je otjerati to negdje dalje”, neki su od komentara naših sagovornika.
Jedan od naših starijih sagovornika ima i prijedlog lokalnim vlastima.
”Čak se treba raditi na tome da se lokomotiva osposobi kako bi se njom moglo putovati. Da djeca imaju šta da vide, da i oni, a i stariji mogu uživati. Neka se malo potrude oko toga, a ne oko kojekakvih gluposti. Ćiro ovdje mnogo znači. Pogotovo za ljude iz planinskog područja”, naveo je.
Jedno je jasno - ovaj grad je vezan za prošlost koju je Ćiro označavao. Odustajanje Grada Sarajeva od kupovine daje im koliku-toliku nadu.
O samom značaju lokomotive Kusače i historiji Zavidovića razgovarali smo sa Damirom Memićem, profesorom historije u Gimnaziji “Rizah Odžečkić” u Zavidovićima.
”Lokomotiva Kusače, odnosno zavidovićki Ćiro, proizvedena je 1901. godine u Njemačkoj. Stara je 121 godinu i predstavlja jednu od najstarijih lokomotiva Ćire u Bosni i Hercegovini. Također valja napomenuti da je dolaskom Austro-Ugarske na ove prostore započeo i moderni urbani razvoj Zavidovića kao gradske sredine. A jedna od najbitnijih stvari u austrougarskoj politici u Bosni i Hercegovini bilo je iskorištavanje prirodnih resursa naše zemlje, naročito drvnih sortimenata kojima ovaj kraj Zavidovića i okoline naročito obiluje”, navodi Memić.
Kaže nam kako je upravo iskorištavanje tih drvnih resursa i stvorilo grad Zavidoviće.
”Sve je počelo sa formiranjem firme Gregersen i sinovi i Ortlieb i Eisler. Upravo ta firma, Ortlieb i Eisler, 1899. godine sa Zemaljskom vladom u Sarajevu zaključuje koncesiju na 30 godina za iskorištavanje drvnih sortimenata u dolini rijeke Krivaje i Gostovića. S obzirom na tu koncesiju, ukazala se i potreba za izgradnju uskotračne pruge koja je za veoma kratak period izgrađena i uspostavljena na relaciji Zavidovići - Olovo - Han-Pijesak - Kusače. Ćiro je krenuo sa svojim radom i putem historijskim 1902. godine. Od 1919. počeo se koristiti i za prijevoz putnika i sve tamo do sedamdesetih godina bio je na neki način simbol života tadašnjeg čovjeka”, priča nam Memić.
Modernizacijom i industrijalizacijom naše zemlje tokom sedamdesetih godina, te uskotračne pruge su ukinute.
”Najprije je ukinuta pruga Kusače - Han-Pijesak 1967. godine, zatim Han-Pijesak - Olovo 1968., Olovo - Careva Ćuprija 1970. da bi 1973. i definitivno bila ukinuta ta uskotračna pruga i time je okončana sudbina Ćire na ovom zavidovićkom području”, navodi Memić.
Simbol je i vila
Lokomotiva Kusače se trenutno nalazi u vlasništvu Krivaje. Tačnije, njome raspolaže stečajni upravnik. Memić kaže kako je ranije bilo dosta inicijativa putem općinskog vijeća da se ta lokomotiva kupi. Ali, to nije učinjeno.
”Praktički, problem je nastao kada je interes za kupovinom lokomotive iskazao Grad Sarajevo. Možemo reći da su se tada Zavidovićani na neki način pobunili, iskazali svoj revolt. Prije svega, mogu reći da je to bio i revolt zbog nebrige lokalnih vlasti prema historijskoj baštini koju imamo u našem gradu. Zavidovićani su shvatili da je lokomotiva simbol jednog vremena i da treba ostati u našem gradu”, naglašava Memić.
Vrijedi napomenuti i da se lokomotiva ujedno veže i za Krivajinu vilu, koja se nalazi odmah pored lokomotive i koja je početkom 2019. godine proglašena nacionalnim spomenikom.
”Dosta je prijedloga da se to uklopi kao jedna značajna kulturno-historijska baština koja bi bila značajna i za turiste koji dolaze u Zavidoviće, ali koja bi imala i druge namjene - za održavanje svečanih sjednica, galerija i drugih aktivnosti”, dodaje naš sagovorniik.
Iako je Benjamina Karić gradskim vlastima predložila odustajanje od kupovine lokomotive, Ćiro je, na žalost Zavidovićana, i dalje na prodaju. Naravno, ne Gradu Sarajevo. Memić je iskazao zahvalnost gradonačelnici Sarajeva.
”Uvidjela je značaj lokomotive za Zavidoviće, prihvatila zahtjeve zavidovićkih građana i odustala od kupovine lokomotive. Briga za daljnji proces kupovine te lokomotive ostaje na lokalnim vlastima. Gradsko vijeće je ovlastilo gradonačelnika da taj proces završi. Ja mislim i nadam se da će taj proces biti ubrzo riješen”, jasan je Memić.
Kazao nam je i kako se u početku sve posmatralo na dosta neozbiljan način. Trebalo se, kaže, ranije reagovati kada je riječ o kupovini lokomotive. Ono što je promijenilo nivo ozbiljnosti kod lokalnih vlasti bio je revolt građana. Zavidovićani su ih natjerali na malo ozbiljniji odnos prema svemu, te su se odlučili ozbiljnije pozabaviti cijelim problemom.
”Nedavno je predložena inicijativa da gradske vlasti kupe i Zavidovićku vilu, tako da i lokomotiva i vila pređu u vlasništvo Grada Zavidovića jer to jesu njegovi simboli”, ističe Memić.
Gledajući Zavidovićane kao primjer, može se zaključiti da se u našoj zemlji ipak nešto može postići protestima. Naš sagovornik naglašava kako je njihov protest pokazatelj da se građani zaista pitaju puno više.
”Nažalost, veoma je rijedak primjer u kojem građani shvataju svoju važnost i značaj. Ovo je jedna poruka koja je veoma jasna - građani mogu sve kada to žele. Nadam se da će i u mnogim drugim stvarima građani reagovati na ovaj način kako su reagovali sada, dakle, svojim iskazivanjem nezadovoljstva potakli su vlasti i pritisli ih da rade što kvalitetnije”, zaključio je Memić.
Kapi duševne boli
Zavidovićani su na proteste izašli 13. oktobra ove godine. Jedan od organizatora protesta Edin Hadžihasić kaže kako je na protestima bilo i do 700 ljudi, uprkos tome što je, kako kaže, veliki broj medija izvijestio o 200 do 300 ljudi. Protesti koje su organizovali Zavidovićani kao neformalna grupa građana, produkt su višedecenijskog nezadovoljstva. Ispričao nam je Hadžihasić sve o njihovom nezadovoljstvu.
”Agonija nad našom imovinom u našem gradu. To je bila kap koja je prelila čašu i nešto što je svakom građanu Zavidovića rak-rana. Tu rak-ranu nama se decenijama guli kroz različite stečajne postupke, kroz svašta što se dešava u Zavidovićima, a od čega se okreće glava. Ozbiljno govorim o međunarodnom organizovanom kriminalu koji se desio u Industrijskom preduzeću Krivaja i govorim o kršenju ljudskih prava, s obzirom na to koliko dugo ljudi ne mogu da rade, s obzirom na veliku stopu nezaposlenosti. Držati šapu posredstvom nekog stečajnog suda na imovini koja pripada građanima Zavidovića i još im ne dati da rade, to je kršenje elementarnog ljudskog prava na rad”, navodi Hadžihasić.
Ćiro i Krivajina vila su kapi koje su, kako kaže Hadžihasić, duševna bol za koju niko neće biti oštećen ili obeštećen. Naglašava i kako još postoji opasnost da će lokomotiva biti prodata van Zavidovića, isto kao i vila.
”Postoji opasnost, naravno, kao i za svu imovinu Krivaje. Ona ne radi, ne funkcioniše, propada. Mi, građani Zavidovića, bismo i održavali tu lokomotivu, ali vidite, ako sada uđemo u dvorište Industrijskog preduzeća Krivaja, mi smo napravili neovlašteni upad. Prošlo je više od mjesec, problem nije riješen”, pojašnjava on.
Kao i profesor Memić, i Hadžihasić je iskazao zahvalnost gradonačenici Sarajeva zbog odustajanja od kupovine lokomotive. A dok smo sa Memićem i našim sagovornicima u anketi razgovarali u Zavidovićima, Hadžihasić je u Sarajevu. Predložio je da razgovaramo, simbolično, na Željezničkoj stanici u Sarajevu.
”Simbolično sam došao ovdje da kažem da ima lokomotiva i u Sarajevu i može se staviti na raspolaganje. Bistrička stanica treba da ima lokomotivu, da daje omaž vremenu iz kojeg ona jeste, ali nemojte da diramo lokomotivu koja je izgradila neki grad i njegov je simbol. Nemojte da gulimo rak-rane ljudima koji 20 plata nisu dobili, još ih nisu naplatili i još se to povlači po sudovima”, jasan je bio naš sagovornik.
Jasno je svima šta je Krivaja nekada predstavljala. I šta je mogla biti. Na sam pomen Krivaje, svako ko ima veze sa njom, iskazat će razočarenje i žal. Krivajina imovina zauzima ogroman dio gradske zone i spada u industrijsku zonu.
”Tu danas treba raditi najmanje pet hiljada ljudi, a ne radi. I sada još neko treba trgovati sa našim vrijednostima kao što su Ćiro i vila. Vila je bila prodavana tri ili četiri puta. Nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine”, podsjeća Hadžihasić.
On je nezadovoljan zbog toga što se i u javnosti već godinama ignorišu takvi problemi.
”Mi živimo u društvu u kojem dođu Japanci na Svjetsko prvenstvo i to je udarna vijest. A to što je u BiH četiri puta prodavan nacionalni spomenik, to nije problem. I onda haj’mo umanjiti to oko Ćire. Ćiro je izgubio vrijednost”, navodi on.
U Austriji postoji zainteresirani kupac koji je spreman dati potrebni novac i kupiti Ćiru. Pretpostavlja se da je riječ o kolekcionaru. Hadžihasić ocjenjuje kako se tom kupcu isplati kupiti lokomotivu, zato što je njena vrijednost umanjena deset puta.
Poštuju, cijene i ne daju
”Bio sam bijesan kada sam vidio cijenu koju je stečajni upravnik Hamdija Muratović skupa sa stečajnim sudom odredio. To je van svake pameti. Stavili su 40 hiljada maraka cijenu. Isto tako su obarali cijenu Krivajine vile. Samo krov na vili je plaćen 508 hiljada eura. Kako onda može vila u prodaji vrijediti ispod miliona? Kako lokomotiva, čija je replika vrijedna 100 hiljada, vrijedi manje od 50 hiljada maraka? Taj neki kupac iz Austrije koji postoji je neko ko vidi priliku u tome i želi da napravi par miliona na tome. To je starina koja nema vrijednost. To se ne prodaje i to se ne kupuje”, poručio je Hadžihasić.
Gradske vlasti su, izgleda, podršku dale građanima tek kada su vidjele njihovu ozbiljnost. Tek kada su bili pritisnuti. Mada, za razliku od slučajeva u većini protesta širom Bosne i Hercegovine, barem se nisu oglušili i izignorisali glas građana.
”Grupno smo ih prozvali zbog nemara. Kada se pojavi informacija da je neko sedam puta mogao nešto kupiti, nema izgovora. A reakcija vlasti bila je Strpite se, biće. Na dan protesta maksuz sam tražio slobodan dan na poslu da odem u Zavidoviće. Dakle, birao sam da ne zarađujem taj dan kako bih štitio očevinu svoju. Iz moralnih razloga. Iz ljudskih razloga. Jednostavno sam morao, jače je bilo od mene. To je dio kulturno-historijskog naslijeđa tog grada. I ako smo, a jesmo, našim djelovanjem, naučili malu djecu zašto je to važno, da to nema materijalnu vrijednost, u materijalnom svijetu gdje šljokice igraju ulogu, mi imamo dječicu koja izlaze iz osnovne škole i nose transparente Ne damo Ćiru”, istakao je Hadžihasić.
Iako je jedan od organizatora tog protesta, on naglašava kako je svako od građana dao svoj doprinos, te da tu nema nekog specijalnog organizatora. Reklo bi se, spontano su se građani skupili. Svi su bili za proteste. Samo su čekali vrijeme i mjesto.
”Mi smo bili inicijalna kapisla da se takvo nešto desi. I takvo nešto se trebalo desiti još prije tri-četiri godine, kada sam se isto tako vratio u Zavidoviće, odsustvujući sa posla. Tada je bila raspisana prodaja Krivajine vile. Pohrlio sam da dam svoj doprinos. Da se zna na čijoj sam strani. Jer to je moje. To mi je očevina. Moj otac je dao život braneći taj grad. I nije samo moj otac, mnogo je očeva dalo živote, a evo kako nam vraćaju. Ne brinu o imovini koju su heroji odbranili. Sada nas, djecu njihovu, tjeraju da se branimo od onih koje su naši očevi branili. To nije moralno, nije pošteno, nije korektno ni etično. Takvim ljudima nije mjesto u politici”, poručuje naš sagovornik.
Kada je riječ o samom životu u Zavidovićima, Hadžihasić nam je dao slikovit opis. Razum i logika su se, kaže, rastavili u sudskom postupku i raspodijelili imovinu. Ni logike ni razuma nema. Ako se i pojave, svako sebi vuče.
”Ako ste bili u Zavidovićima, nadam se da vas nije kiša uhvatila. Hodali biste po lokvama u prvoj gradskoj zoni. Sve je manje političke volje. Znate, kada se radi na infrastrukturi nekog grada, ona se razvija od centra, jezgra, prema periferiji. Samo je u Zavidovićima naopako”, zaključio je Hadžihasić.
Šta su Zavidovići bez Ćire? Dok smo stajali pored lokomotive i fotografisali je, desetine Zavidovićana su tuda prošle, gledajući šta mi to radimo.
Nisam neki sa procjenama, ali u njihovim pogledima sam mogao vidjeti bojazan, a istovremeno zahvalnost. Nije niko tek tako došao u zapušteni dio grada da fotografiše Ćiru. Da li turisti dolaze u Zavidoviće, nisam siguran. Neko je tu došao jer želi da sazna što više o Ćiri. Nekome je stalo.
Kada sam čuo da bi na Bistričku stanicu trebala stići lokomotiva, bilo mi je drago. Kada sam vidio otpor Zavidovićana i šta je zapravo Ćiro tom gradu, zapitao sam se šta bi bilo kada bi meni neko sa Čaršije odnio Sebilj ili Željinu lokomotivu sa ulaza na jug Grbavice? Zavidovićani znaju. Poštuju, cijene i ne daju. Zavidovićani su raja. I to baš ona iz stihova Zabranjenog pušenja Al’ upamti, frajeru, da pare ne mogu kupit’ iskrenu raju..
