Veza prve pomoći i gravitacije

Postoje stvari u životu koje su strogo formalne, moraš ih proći da bi došao do željenog cilja. Tako se meni kao željeni cilj postavilo to da želim dobiti vozačku dozvolu. Jeste da spadam u kategoriju +50 a to je doba kada nisi previše oduševljen da savladavaš formalne prepreke u igri koju zovemo životom u postapokaliptičnoj zemlji. Onoj koja je srušena iznutra i izvana. A to iznutra je čak i gore od onih fizičkih, pojavnih ruševina.

O ruinama pišem knjigu već dugih sedam godina, pa ne mogu sada o toj temi koja mi se zavukla u sve pore kože gore nego da sam jeo bijeli luk svaki dan u hefti i tako godinama.

Glavom u zid

Uglavnom, ruine su tu, vidimo ih svaki dan.

Vidimo i hodajuće ruine, zombije koji tumaraju našim ulicama. Iako mnogi od nas nisu načeti, ruinirani ratom i životom, opet pomalo spadamo u kategoriju zombija.

Ja sam, recimo a već sam rekao, u kategoriji zombija koji vole život i kad ustaju iskaču iz kreveta. Vrlo sam pozitivno nastrojen zombi, pun sam energije, vitalnosti, životne radosti, i tako since 1970. Svaki čovjek je CEO firme vlastitog života do onog trenutka kada njegova firma prelazi u neko drugo stanje. A to stanje popularno zovemo s onu stranu života. Da ne duljim niti ne kratim, treba naći nakvu zlatnu sredinu i to. Tako nas uče od malih nogu, što je, naravno, apsolutno pogrešno. Treba ići radikalno i ekstremno u život po vlastitom nahođenju taman stalno udarao glavom u zid. Jednom ćeš probiti barijeru i sve ono nedostižno će ti biti itekako ostvarivo i dodirljivo. Pisac ovih (i mnogih drugih redova) zna to veoma dobro, pogotovo kada je pisanje u pitanju. Udarao sam glavom u zid mefatora sve dok ga nisam razbio i od njegovih ostataka nisam pravio vlastite metafore, nego sam ih našao tamo, iza uništenog zida. Zato ništa sredinom i slična malograđanska, provincijska sranja. Samo do jaja i ravno do dna.

Sve mi je lakše nego savladati kakvu formalnu prepreku. Sada je prava nauka doći do vozačke dozvole i u trenu ovog pisanja još sam jako daleko od nje.

Prva prepreka je polaganje ispita iz prve pomoći. Moraš slušati nastavu a nama je predavala starija doktorica, jako stroga i pravedna, a kako drukčije. Podsjetila me na nastavni kadar iz ranih osamdesetih onog socijalizma s humanim likom. Jugoslavenske učiteljice su bile stroge, nekako zatvorene i ljute, barem ove što su mene učile, ali takvo je bilo doba. S jedne strane lepršavo a s druge konzervativno. Naša doktorica za prvu pomoć nam je sve detaljno objašnjavala i predavala je svoj predmet kao da je to najvažnija stvar na planeti. Kao što sve treba da se predaje.

Naučio sam kako se oživljava mrtva osoba, koliko puta se mora pritisnuti grudni koš na tački koju napraviš kada mamalnu liniju ukrstiš sa linijom koja prolazi sredinom prsa i stomaka. Napraviš krst oli križ na ljudskom tijelu i baš tu gdje se ove dvije linije spajaju ti ćeš dlanovima pritiskati grudni koš maksimalno do dubine od četiri i po do pet centimetara. I tako trideset puta. A onda upuhivanje zraka u usta osobi koja je prestala disati.

Prije oživljavanja moraš se uvjeriti da li je osoba prestala disati i za to postoje tehnike kojima vas neću sada smarati ali znam da je moja lutka na kojoj sam vježbao sigurno oživjela. Kako god, predavanja, predispit i pravi ispit, sve je bilo i prošlo profesionalno i dobro organizovano.

Ali dok je profesorica govorila o tome kako se zavoji koriste, ja sam razmišljao kako sam iz desnog džepa maskirnih hlača izvadio prvi zavoj, koji sam čuvao za sebe, i otvarao ga iz pakovanja. Htio sam da zaustavim krvarenje čovjeku kojem je krv udarala na usta, ali nikakav zavoj ovog svijeta njemu nije mogao pomoći. Čak i da je u sekundi bio na operacionom stolu sve bi bilo uzaludno. Tada nisam znao za znakove kojima se može ustanoviti smrt ljudskog bića ali se sjećam modrine usana, bijele puti, ali najviše se sjećam tog plavetnila u usnama. O tome sam napisao i jednu pjesmu, koja je sićušni monument mladom čovjeku koji je bukvalno umro na mojim rukama.

Životni doseg

Dok je profesorica pričala o podvezivanju kao metodi zaustavljanja krvarenja ja sam se mogao sjetiti kako sam sa vlastitog tijela strgao sivu potkošulju, novu, koju sam zadužio taj neki dan 1993., te kako sam njome podvezao nogu čovjeku kojem je neeksplodirana granata pala na desnu butinu. A pala je tačno u konzervu od mesnog nareska koja mu je služila kao pepeljara. I to sam opisao u svojoj prvoj proznoj knjizi. Mogao sam se toga sjetiti ali nisam nego sam slušao predavanje pažljivo. Ako sam već tu onda sigurno treba nešta i naučiti.

Formalnosti su za mene teške kao uspon na Himalaje, to jest čak i teže. Sve sam izdržao i položio dotični ispit. Sada sam na drugoj stepenici. Moram marljivo učiti o raskrsnicama, saobraćajnim znakovima, što mi je i zanimljivo, osim teorije koja je kraljica svih nepotrebnih formalnosti.

Sama činjenica da sam uplatio za vozačku dozvolu i krenuo u tu pustolovinu za mene predstavlja jedan od najvećih životnih dosega i izbačaja. Mislim da ću to od sada redovno stavljati u biografsku crticu.

P. S.

Prepjevao iz priručnika za prvu pomoć: mrtvačke pjege nastaju na mjestima gdje je tkivo najbliže zemljinoj površini. One su plod smrti i gravitacije..