Već smo imali letvu u rukama
DANI: Šta je ljevica danas u odnosu na stare ideološke teorije i klasične podjele političkog spektra?
KEKIN: Ljevica je danas istovremeno baštinik dosadašnjih progresivnih ideja i prakse kao i pronositelj, zagovaratelj i primjenitelj novih lijevih, progresivnih i zelenih ideja i prakse, bližih okolnostima i vremenima u kojima živimo. Još od šezdesetih godina prošlog stoljeća zamjećujemo transformaciju lijevih ideja i prakse, koja se odmiče od tematiziranja isključivo klasnih odnosa - prema bavljenju identitetskim i nekim posve novim pravima i politikama. Danas možemo reći da su feminističke, LGBTQ i mnoge druge političke inicijative koje se bave temeljnim ljudskim, manjinskim i radnim pravima, kao i klimatskim promjenama - u pravilu u fokusu rada suvremene ljevice. Tradicionalne stranke, čak i one socijaldemokratske, rijetko se ili stidljivo bave navedenim temama. O zelenoj tranziciji, pravu na pitku vodu, kao općeg prava, do prava na pristup informacijama, prava na sigurnost od klimatskih rizika ili od prijetnje permanentnog prekarnog rada i rastućeg siromaštva, do prava biljaka i životinja - da ne govorimo. Ovim potonjim temama danas se gotovo isključivo bavi suvremena ljevica. Stranke centra, najčešće liberalne, a ponekad i socijaldemokratske stranke, potom konzervativne, a često ni krajnje desne stranke - navedenim se temama ne bave, više ih zanima da sve ostane i dalje ide po starim, utabanim stazama.
DANI: Preciznije, šta tačno Vi mislite kad koristite termin artikulirana lijeva misao?
KEKIN: Da se nadovežem na prethodni odgovor - artikulirana lijeva misao je ona koja pronalazi način da institucionalizira nove lijeve politike. Da ih pretoči u zakone i postupanja predstavničkih, izvršnih i sudskih tijela. Jer tek tada možemo biti sigurni da smo uspjeli, bar na razini uspostavljanja zakonskog okvira koji će mijenjati živote ljudi nabolje.
DANI: Postoje li jasne ideološke granice ljevice, centra i desnice ako se partijski programi koje čitamo razlikuju u deset deka?
KEKIN: Ne bih se složila da se radi o tako malim razlikama. Možda se radi tek o impresiji kada se čitaju partijski programi iz našeg “regiona”, gdje politički programi ne igraju veliku ulogu. No, ako pogledamo velike stranke ljevice, centra i desnice u takozvanim razvijenim demokracijama kakve mi zasigurno nismo - ideološke granice puno su jasnije, one se tamo vide po dubini rasprava koje se u javnosti o najvažnijim pitanjima vode, po složenosti i dugotrajnosti sklapanja detaljnih postizbornih koalicijskih sporazuma i po žustrini političkih aktera da te ideološke granice naglase. Ovdje bih htjela naglasiti da je vrlo opasno insistirati na “malim razlikama” - to je samo korak od ocjene “svi su oni isti”. E pa nismo svi isti, ni po teoriji, ni po praksi. Ovdje smo mi u suvremenoj, zelenoj ljevici, čak u posebnoj situaciji, jer iskustva u obnašanju vlasti praktički još nemamo. Time stječemo značajnu prednost u odnosu na tradicionalne političke opcije, kojima su birači već zasićeni. Uostalom, mi smo ti koji, za razliku od tradicionalnih političkih opcija, prepoznajemo da postojeći sistem nema rješenja za krize koje su nas snašle i koje će se u svojoj punini tek pokazati. Prije svega, mislim na krize uzrokovane upravo neumjerenom željom za rastom profita. I ne bojimo se reći da je car gol i da je vrijeme da se prioriteti radikalno preslože, pa da razgovaramo o kooperaciji umjesto konkurencije, lokalizaciji umjesto globalizacije i, na kraju krajeva, završetku ere imperativa ekonomskog rasta.
DANI: Ovo je skraćena verzija copy/paste iz jednog od Vaših predizbornih intervjua: “Mi se, prije svega, zalažemo za razvoj zelenog i otpornog gospodarstva, za dostojanstvene uvjete rada, za društvenu jednakost, za demokratizaciju i solidarnost (...), investirati u obnovljive izvore energije (...), zaštita javnih resursa od daljnje privatizacije i eksploatacije (...), vodu, šume, tlo, obalu i more dužni smo ostaviti našoj djeci u miraz (...), dostojanstven položaj rada i radnika (...), društvena jednakost (...), razvoj jakih i funkcionalnih institucija koje svoj našoj djeci pružaju jednake šanse (...), zdravlje naših građana najvažniji resurs i preduvjet za društveni napredak (...), aktivnija uloga građana u funkcioniranju društva, primjerice za osnivanje civilnih nadzora koji bi javna poduzeća štitili od korupcije i klijentelističkih mreža (...), građanima omogućiti apsolutni uvid u trošenje proračuna u realnom vremenu (...)”. Kako do toga? Kojim metodama? Postoji li danas na ljevici nešto kao dijalog s početka prošlog vijeka o temi evolucija ili revolucija? Je li dovoljno samo biti jako glasan u parlamentima ili ponekad treba uzeti letvu u ruke?
KEKIN: Vaše pitanje kao da izostavlja važnu činjenicu - mi smo već imali “letvu u rukama” i znamo se njome služiti u demokratskom društvu! Mnogi od nas iz zelenolijeve koalicije došli su iz aktivizma, neke od nas vlasti su hapsile u 90-ima, bili smo izloženi izravnim i neizravnim prijetnjama političkih moćnika, mi se znamo boriti na ulici da bismo spasili područja od javnog interesa, od betonizacije ili prodaje, znali smo biti fizički napadani od desničarskih huligana kada smo branili manjinska prava, bilo je tu i lakšeg ranjavanja na ulicama, mnoge smo cipele poderali na prosvjedima... Iako je naše djelovanje inovativno u okvirima demokratskog poretka, mi znamo i probijati policijske kordone i pjevati na barikadama. Ono što sigurno nismo, nismo salonska ljevica. To da uspijevamo biti jednom nogom u institucijama, a drugom na ulici, možda je tajna našeg uspjeha, bar u Hrvatskoj. Među strankama zelenolijeve koalicije stalan je, pored ostalog, i dijalog o strategijama i metodama rada. I doista, neka postignuća ostvarujemo evolucijskim, a druga revolucionarnim metodama, a tako ćemo i nastaviti.
DANI: Naprosto, postoji li miran odgovor likovima kao što je Trump, koji je samo savršena američka razrada raznih orbana ili kacinskih danas, izetbegovića, tuđmana ili miloševića jučer ili, u konačnici, hitlera prekjučer?
KEKIN: U populizmu svih koje spominjete snažno je zastupljena mržnja prema drugima i drugačijima. Ipak, postoje značajne razlike, vezane za vrijeme i mjesto nastajanja, kao i u intenzitetu. Hitler je svoj populizam gradio na frustraciji zbog njemačkih gubitaka u 1. svjetskom ratu koji su bili i vojni i ekonomski i politički. Populizam manifestiran kao nacionalsocijalizam odveo je cijeli svijet u ratnu pogibelj/katastrofu. Izetbegović, Tuđman i Milošević su nacionalisti kojima je glavni cilj bio formiranje nacionalnih država nakon raspada Jugoslavije, pri čemu je mržnja prema drugima često bilo proračunato pogonsko gorivo. Orban i Kacinski su nacionalisti hranjeni okolnostima, u pravilu slabim demokratskim institucijama njihovih tranzicijskih zemalja. Svi su navedeni populisti pokazali - netko više, netko manje - prijezir prema opoziciji i demokraciji i kao što znamo, štete koje su počinili ili još čine rješavale su ili će rješavati generacije nakon njih. Bojim se da će se slično događati i sada u SAD-u, u posttrampovskom razdoblju.
Ipak, optimizam mi ulijeva povijest koja se upravo odigrava pred našim očima - Trump odlazi s vlasti, na miran način, a taj su, prije svega, omogućile snažne institucije koje imaju moć da zaštite demokraciju.
DANI: Napisali ste nedavno da je birački listić cjepivo protiv korumpiranih političara. Kako sva naša društva pokrenuti iz apatije u kojoj se sliježe ramenima na opljačkane milione javnih para? Kako pokrenuti onih pedesetak odsto birača koji ne koriste to cjepivo?
KEKIN: Najprije treba pokazati da su promjene moguće i držati se obećanja danih biračima. Obećali smo biračima da nakon našeg ulaska u zagrebačku Gradsku skupštinu 2017. godine “više ništa neće biti isto”. Tako je i bilo. U ovoj godini aktualni zagrebački gradonačelnik trebao bi otići u povijest, poražen na lokalnim izborima koji dolaze u svibnju. Od srpnja 2020. smo u Hrvatskom saboru. I tada smo biračima obećali posvećeni rad na ključnim temama od interesa za naše građane. Još u ožujku 2020. bili smo statistička greška u istraživanjima preferencija birača prema političkim strankama - u manje od godinu došli smo na rejting od 10-ak posto podrške birača. Mi smo ti koji pokrećemo društvo iz apatije, kako znamo reći, “mi smo ti koje smo čekali”. Zajedno s donedavno apatičnim hrvatskim biračima.
DANI: Problem je globalan: postoji li globalno traženje rješenja? Koliko Nova ljevica sarađuje sa srodnim strankama u Hrvatskoj, regiji, EU, svijetu...?
KEKIN: Nova ljevica surađuje sa srodnim zelenolijevim strankama u Hrvatskoj - s Možemo!, Zelenom alternativom - ORaH, Zagreb je naš!, Za grad, Srđ je grad i sličnim. U BiH smo suradnju ostvarili sa strankom Pokret pravde - podržali smo ih na nedavnim lokalnim izborima jer s njima dijelimo zajedničke vrijednosti i ciljeve - borbu za opće dobro i javni interes, te odgovornost u javnim poslovima, za zaštitu javne imovine i okoliša, vladavinu prava, ljudskih i manjinskih prava, za antifašizam, jednakost i solidarnost. Kontakte održavamo i sa srodnim strankama, kao što je to Naša stranka, pokretima i udrugama koji se u susjednim zemljama još nisu politički aktivirali, ali i s etabliranim strankama ljevice, poput Levice u Sloveniji. Nova ljevica potpisnica je Deklaracije o regionalnoj solidarnosti, zajedno sa Levicom iz Slovenije, Socijaldemokratskom unijom (danas Partija radikalne levice) iz Srbije i Radničkom frontom iz Hrvatske. Deklaraciju je kao snažnu manifestaciju solidarnosti među zemljama nastalim raspadom Jugoslavije i smjernicu za aktivno djelovanje progresivnih društvenih i političkih snaga supotpisalo oko 2.000 intelektualaca iz regije. U Europi surađujemo s parlamentarnim klubovima zelenolijevih stranaka zastupljenih u Europskom parlamentu, iako tu suradnju još nismo do kraja institucionalizirali. Raduju nas srodne inicijative i drugdje u svijetu jer tako širimo i polje djelovanja ljevice i solidarnost, kao jedno od ključnih načela ljevice.
DANI: Ljuti ste na SDP Hrvatske. Zašto?
KEKIN: Kao psihijatrica znam da ljutnja šteti, posebno ako je dugotrajna, ako ne nađemo način prevladati je. Možemo biti ljuti na SDP radi propuštenih prilika - Račanove 2000. i Milanovićeve 2011. Oba ova SDP-ova predsjednika hrvatskih vlada dobila su veliku podršku za promjene koje nisu uspjeli provesti. Hrvatska je za Ivice Račana, doduše, izašla iz međunarodne izolacije u koju je Hrvatsku doveo Tuđman, ali Račan nije bio odlučan oko revizije privatizacije ili u suzbijanju kleronacionalizma. Milanović je došao na vlast 2011., na izborima kojima je prethodilo hapšenje Ive Sanadera, ali ni on nije bio dovoljno posvećen reformiranju hrvatskog društva prema europskim vrijednostima. Bar prema srednjoeuropskim vrijednostima, da se ispravim - pa vidimo kakav su skok u transformaciji doživjele upravo srednjoeuropske zemlje Češka i Slovačka. Hrvatsku je danas i Rumunjska pretekla i gotovo najsiromašniji smo u EU, samo je Bugarska siromašnija od nas. Kada smo 2016. osnivali Novu ljevicu, bili smo prva lasta novoljevičarskih stranaka koje teže zajedničkom djelovanju autentičnih lijevih snaga, ali mimo SDP-a. No, da budemo iskreni, uklapamo se i u val novih zelenolijevih inicijativa koje posljednjih godina jačaju u mnogim europskim zemljama, kao odgovor na krizu socijaldemokracije. Tako smo od prvotne ljutnje postali uvjerljiv odgovor na aktualne i buduće krize. Naš je put tako bio from pain to power. Od boli i ljutnje do snage i utjecaja.
DANI: Danas nadstranačkog predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića niste, rekli ste nedavno, razumjeli kad se privatno/državnički sastao s Miloradom Dodikom, a naljutio Vas je kad je orden za Vojnu policiju HVO-a uručio Zlatanu Miji Jeliću, optuženom za ratne zločine. Upotrijebili ste termin Milanovićev tuđmanizam: kako protiv njega?
KEKIN: Nemam jasan odgovor na ovo pitanje. Ponekad mi se čini da bi bilo dobro ne fokusirati se na njegove politike prema BiH, prije svega, jer one na hrvatskoj političkoj sceni nisu ništa novo nego, dapače, samo simbolički nastavak već izlizane HDZ-ove šprance u kojoj je nacionalni kriterij jedini i ključni kriterij u kreiranju politike u i prema BiH. Nažalost, svjedočimo da je takav odnos Hrvatske prema susjednoj državi za vodeću stranku izrazito profitabilan, pa se isti itekako ukorijenio, unatoč šteti koju radi nacionalističkih podjela trpe sami građani. Mogli bismo reći bez zadrške da je odnos Hrvatske prema Bosni i Hercegovini zapravo odnos HDZ-a prema Bosni i Hercegovini. Ipak, uvjerena sam da će se političke promjene u Hrvatskoj, čijim začecima nadam se svjedočimo, preliti i na politike koje ćemo usmjeravati prema susjedima.
DANI: Šta, uopšte, mislite o saradnji naše dvije zemlje? Decembarska rasprava u Saboru o odnosu prema Hrvatima izvan Hrvatske pokazala je da je Vaš blok dobro proučio odnose Hrvatske/HDZ-a s BiH/HDZ-om. Gdje je u toj priči Nova ljevica?
KEKIN: Dakle, nadovezavši se na prethodni odgovor, Nova ljevica svu dosadašnju, kao i trenutnu politiku koju je Hrvatska, a prije svega HDZ, vodila prema Bosni i Hercegovini vidi kao izuzetno štetnu po društvo i građane BiH. Osim onih građana koji su se po uigranom modelu sljubili s HDZ-om. Mi držimo da je vrijeme da se BiH okrene razvoju u jedinstvenu i građansku državu, u kojoj nacionalnost nije jedini kriterij i ključ vrednovanja.
DANI: Ponovo Vaš termin, rođački kapitalizam, ja mislim i ne samo kapitalizam..., prelijeva se to s obje strane granice. Može li mu se stati ukraj?
KEKIN: Može, izgradnjom protuteže - građanskog društva nasuprot plemenskom. Za to trebamo ojačati demokratske institucije i vladavinu prava, ustrajati na zaštiti ljudskih i manjinskih, socijalnih i radnih prava, izgraditi društvo odgovornosti i solidarnosti, ukratko, dug je još put pred nama. Za šest mjeseci može se usvojiti dobar Ustav, za šest godina možete monetarnom, fiskalnom i drugim politikama izaći iz lošeg ekonomskog stanja u državi, ali za izgradnju građanskog društva, društva jednakosti, kažu, potrebno je 60 godina.
DANI: Vaš posao je da nam virite u glave: koliko su i taj rođački kapitalizam i naša stvarnost rezultat toga što balkanska društva, bar tamo gdje ih ima, od početka devedesetih prošlog vijeka boluju od PTSP-a?
KEKIN: Ne bih rekla da balkanska društva od početka devedesetih boluju od PTSP-a, jer bi to značilo da je trauma nastala samo kao posljedica nezaliječene separacije od bivše državne zajednice ili neizliječenih očekivanja od novih država. Okolnosti u društvima puno su složenije. Naša su društva nedovršene ili, kako kažu, nekonsolidirane demokracije. I dalje se teško bavimo temama koje su dio traume, kao svojevrsni tabu. Ekspanzionističko djelovanje, ratni zločini i ratna ekonomska tranzicija još su izvan fokusa mainstream politika svih naših zemalja, štoviše, te se teme u pravilu kriju od javnosti kao zmija noge. Mislim da će promjene ipak doći s nekim novim generacijama kojima i sama pripadam. Suočavanje s prošlošću ima terapijsku ulogu, ali nije dovoljno, tu smo da osmislimo nove zdrave, održive i uspješne modele života na ovim prostorima. Optimistična sam oko toga da ćemo u tome uspjeti, kad-tad, bolje prije, nego poslije... Kaskamo za Europom i svijetom u modernizaciji naših društava, a i okolnosti u svijetu ponekad i nas vraćaju nekoliko koraka nazad.
DANI: Jesmo li zakasnili s liječenjem, posebno sad kad korona dodatno udara? Šta bi države i društva, posebno naši korumpirani i oboljeli, trebali uraditi da se ne ostvare crne prognoze o broju depresivnih u narednih desetak godina?
KEKIN: Prije svega, trebali bi psihičko zdravlje građana uzeti u jednadžbu i prepoznati da se radi o gorućem zdravstvenom pitanju i na svjetskom nivou, a pogotovo na našim prostorima gdje je mentalno zdravlje pod dodatnim rizikom radi prijetnje siromaštvom, a u Hrvatskoj i radi probuđenih strahova od potresa.
Nakon toga potrebno je dobro promisliti, a potom i donijeti nacionalnu strategiju kao krovni dokument iz kojeg će biti jasno koje smo ciljeve u svrhu zaštite mentalnog zdravlja postavili i kojim će putevima do njih doći. Svakako je potrebno ojačati infrastrukturu, deinstitucionalizirati skrb za mentalno zdravlje, približiti ju zajednici i aktivno raditi na umanjenju stigme koja oboljele i njihove obitelji prati..
