U svijetu holograma jedino su sjećanja stvarna: Bluz starih granica

Silazim niz stepenice. Pozamašan vojnički ranac na leđima. Manji ranac na desnom ramenu. U lijevoj ruci kofer sa petnaestoinčnim Toshibinim laptopom. Nisam htio da se modernizujem, koristio sam stare stvari. Stubište je čisto. Na zidovima su otisci dječijih patika i cipelâ pijanih odraslih. Svjež zrak na ulici mi daje vremena da se saberem. Mislim na više stvari istovremeno i gledam u jablanove preko puta ulice. Možda je najbolje biti kao drvo. Živjeti i disati bez dodira s drugim živim bićima. Osim ponekad, kad ptica sleti na tvoju granu i savije gnijezdo. U poljskom jeziku gnijezdo se koristi kao riječ za električnu utičnicu.
NEĆE ME SPASITI poetičnost poljskog jezika. Moram prema bus kolodvoru. Brojno stanje novčanica kaže da imam dovoljno da stignem u svoj grad. Trebam preći jednu državnu granicu. Kad izlazim iz njihove države neće me maltretirati kao inače, jer ih ne zanimam kad se vraćam u svoju vukojebinu. Ne zanimaju ni oni mene, pogotovo ne oni fašistički graničari kojima želim sporu smrt, višegodišnje umiranje na rate, sve dok ne budu toliko smrdjeli da ih zamrzi i vlastita rodbina. Jer čovjek je životinja i sve u njemu je usmjereno samo na opstanak. U tom nastojanju čak zaboraviš na oca i mater. Samo si ti bitan. Tvoje srce, tijelo, živci rade hiper brzinom. Prerađuju činjenice koje te trebaju održati u životu.
Kada bih išao kod nje morao sam prelaziti prokletu granicu. Već prije mosta dlanovi bi mi se počeli znojiti. Srce bi dizalo uzbunu u tijelu. Toliko sam mrzio riječ: granica. Bio sam nemoćan pred njom. Pokušavao bih ostati miran, ali to nije bilo moguće, jer sam morao doći na njenu adresu, koja je moja lozinka za rajski užitak. Bilo kako, taman preplivao tamnu rijeku što se provlači kroz duboku noć dok stojimo pored autobusa, nas nekoliko sumnjivih lica. Kao da stojimo u redu za strijeljanje. Neko je Cigan, neko je šljaker, a svi smo blufonci bez njihovih pasoša, a to znači da će nas maltretirati koliko im bude volja.
Svrha putovanja?
Koliko novca imate kod sebe?
Pokažite novac!
Ime i prezime osobe kod koje idete?
ADRESA?
Ime njenog oca i majke?
Grad u kojem žive?
Adresa njenih roditelja?
Koliko ostajete kod nje?
Znate li da morate imati sto eurotvrđava dnevno po boravku u našoj zemlji?
Redovno sam, dok je bus prilazio mostu, zamišljao kako plivam, garavog lica, gurajući najlonski zavežljaj sa stvarima na napuhanoj automobilskoj gumi. Nju sam mislio kupiti kod vulkanizera i preko rijeke, pa na nasip druge obale. Obukao bih se i otišao na autobusni kolodvor znajući da sam prevario graničnu policiju i ismijao njihovu fašističku granicu. Svaka granica je fašizam koji te pozdravlja na ulazu u bilo koju državu. Još nisam ušao u bojažljivu, smotanu i nesamopouzdanu državu. Vjerovatno takve negdje i postoje. Melanholične državice, neurotične, našminkane napadno crnom bojom.
Ono što me vuklo naprijed bilo je njeno tijelo, pod jedan. Bijelo i čvrsto. Pod dva bio je to njen duh i pamet. Osmijeh, blistavi zubi. Plava kosa, crvene stidne dlake. Nekad bi se redoslijed privlačnosti mijenjao, intelekt bi bio prvi samo dok pričamo, jer bih potajno gledao ono što odjeća nije mogla sakriti, čekao da skočimo jedno na drugo.
Pred granicom sam se uvijek osjećao kao pred odlučujuću bitku. Ušetao bih u tsunami visok stotinu metara. Nije se moglo desiti da odstupim, jer kad bih odlučio da dođem kod nje nikakvi graničari s facama šturmbanfirera nisu me mogli spriječiti. Niti žene sa njuškama buldoga i plavim bavarskim loknama koje su virile ispod policijske šapke. Sve je na toj granici odisalo na nacističku Njemačku. Na njihovoj granici sam se mogao osjećati jedino kao Jevrej na Der Appellplatzu, zagledan u vrhove svojih cipela. Ta težnja za čistoćom, redom i disciplinom na graničnom prijelazu, zar vas to nije podsjećalo na nacističku ažurnost u koncentracionim logorima. Mene jeste i moja mržnja se mogla vidjeti na licu. Nisam bio u stanju da je sakrijem. Moja mržnja je postojala jer sam se bojao da će mi granica onemogućiti razne stvari koje ćemo raditi kada dođem kod nje. Kada nam se pomiješaju mirisi i tjelesni sokovi. Mogao sam satima trpjeti njihova poniženja, sve je to luk i voda za ono što će se desiti kada dođem kod nje.
Granica ostaje iza mojih leđa i ja sam najbezbrižniji čovjek na planeti. Istog momenta zaboravljam koliko sam mrzio graničare i kako sam želio da ih obrađujem srednjovjekovnim spravama za torturu. Sve to ostavljam iza i počinjem, gotovo vjernički, u sebi, veličati ljepotu njihove zemlje.
VOLIM SVAKU STABLJIKU kukuruza koju vidim, a vidim cijela polja koja sežu u nedogled. Volim i zemlju crnicu iz koje rastu kukuruzi. Kišne oblake volim, mokri kolovoz nakon ljetne kiše. Puževe na asfaltu volim. Crvene krovove izgubljene u moru talasastih usjeva. Crkve po brežuljcima utonule u dirljivi spokoj koji mi izaziva suze u očima. Volim i boga koji lebdi iznad crkve, i mučenika koji je zbog ljubavi prema ljudima podnio najtežu žrtvu.
Još sam u stubištu. Odlučujem da ću prema bus kolodvoru. Na ulici mijenjam odluku i želim kružiti kvartom oko njene zgrade dok se ne dogovorimo da se vratim. Ispočetka samo hodam pretovaren stvarima. Sve svoje nosim na sebi. Posmatram porodične kuće. Njihova dvorišta, svu tu nevidljivu harmoniju koju nikako da dostignem. Voćnjake pune plodova. Bicikl zarastao u korov naslonjen o zid radničke barake. U barakama kucaju ljudska srca, sigurno su srećna. Pored kafana prolazim, ne dižem pogled. Trudim se isključiti sluh. I najbanalnija ljubavna pjesma me može svom silinom udariti u srce. Spuštam pogled ispred sebe. Pada mrak, lijepi se po lišću. Hodam trotoarom, tu su fabrike duž prometne ulice. Jedna fabrika proizvodi robote za gašenje požara. Ogromni protivpožarni robot im je logo. Volio bih biti kao on, da ništa ne osjećam, a on je zaštitni znak, harlekin od metala i plastike. Crvene je boje. Kad vidim tu boju odmah ugledam nabrekle usmine, lak za nokte, sve postaje crveno, i želim da umrem u grimiznoj oluji. Potpuno go hodam pustinjom i vodim ljubav s pijeskom.
Njeni SMS-ovi ostavljaju rane po mom tijelu. Krvarim. Puštam da krv teče niz kožu. Zatim slijede druge poruke od kojih po mom tijelu rastu bokori zelenila. Upao sam u meteorsku kišu poruka koje daju život i snagu kakvu ništa drugo ne može dati. Neke poruke zaustavljaju korak, dah, otkucaj srca.
Opet ćemo se pomiriti. Nema nam druge. Osuđeni smo na uspjeh. Znam, uspjećemo kao niko prije nas. Poznajem toliko bezličnih parova koji imaju duge i uspješne veze. Kako njima to uspijeva a nama tako teško ide?
VJEROVATNO ZATO što se pretvaraju. Lažu jedni drugima. Imaju paralelne živote. Ili su potpuno prazni pa nemaju ništa osim vlastite veze. Možda ih ona čini stvarnim u blijedom svijetu sjenki koje glume ljudska bića. Mislim da se oni samo vješto pretvaraju, dobro igraju uloge koje im je dalo društvo, roditelji, bilo ko i bilo šta. Uspješni su u imitaciji. Sve im uspijeva: stan, auto, krediti, djeca. Na zidovima već imaju slike poznatih slikara. Dosada se uvlači u njihov život, i oni postaju iskonski sretni i beznačajni.
Postoje muškarci i žene koji već u srednjoj školi izgledaju kao odrasli i ozbiljni ljudi, onakvi kakvi mi nikad nećemo biti. Već tada puštaju brkove - uvlače glave pod frizerske haube, nose se staromodno i u svemu predstavljaju sretne kopije svojih bioloških tvoraca.
Zašto mi ne možemo biti kao oni? Zašto se ne znamo pretvarati? Zašto sanjamo o životu dok nam se on dešava tako brutalno? Zašto je naša mašta tako zahtjevna i uvijek nam gradi kristalne svjetove u kojima je nemoguće živjeti? Zašto stalno želimo toliko puno od života a dobijamo tako malo?
Ništa me ne može pokolebati. Ako se ne pomirimo, večeras imam noćni autobus za povratak kući. Četiri stotine kilometara unazad kroz vrijeme i prostor. Užitak samoranjavanja. Devet sati razapet na sjedištu što miriše na nemaštovite snove. Povratak u depresivni stan. Lišće naprasno posivi, šarenilo grada nestane, boja pepela je sveprisutna, vatre su u nama. Ako se pomirimo, onda opet nazad prema njoj. Neumoran sam. Mogu tako stalno. Godinama. Osamnaest sati u dva pravca, puta godinama. Brojke joj, ionako, ništa ne znače.
Ponavljati radnju do vječnosti. Sve dok me SMS ne usmjeri prema poznatom stubištu. Dok otisci patika i cipela na svježe okrečenom zidu stubišta ne postanu znakovi iz nove Altamire u dalekoj budućnosti. Kad propadne Zapad.
Isto tako mogu besciljno šetati kvartom ušuškanim u red i mir. Krivudati oko njene zgrade u koncentričnim krugovima. Biću heliocentričan, jer ona je moje Sunce. Sve dok mi ne otpadne vojnički ranac s leđa. Dok mi se odjeća i obuća ne pretvore u krpe. Ništa me ne može pokolebati. Svaki njen SMS me pogađa ravno u srce. Ja sam Isus. Krvarim samo za sebe. Pustinja me očekuje, draga ipsilon. Tamo je krug u pijesku, đavo, iskušenja.
*
Zadržite svoje suze. Moje rane su bile hologramske. Moja ljubavna patnja je bila beznačajna, simulirao sam je kako bih se osnažio. Ja sam hologram i ništa me ne boli. U svijetu holograma jedino su sjećanja stvarna..