Trenuci kada mi nešto na čizmi kaže da sam u pravu: Trst, sasvim logičan početak
Nikad nisam krio, niti sam želio, da volim Italiju. I vjerovatno nisam jedini, niti jedinstven u vezi s tim pitanjem. Ali kako volim razmišljati duboko o svim svojim ljubavima, tako sam i ovu pretresao, i još je pretresam, kako bih izrovio srž te afekcije. Nisam, odmah da kažem, ni blizu rješenja. Nemam još blage veze zašto volim državu koja mi nije rodna, niti mi je što posebno dala osim trenutaka radosti ili sekiracije kada krene Serie A vikendom. A ni tu ne volim cijelu ligu, nego samo jedan klub.
Pokušavam, ako nije jasno do sada, napraviti neki uvod u ovu i naredne priče u kojima ću prenijeti dio osjećanja, vidika i razmišljanja, te mnoštvo koraka načinjenih na italijanskom tlu. Sve u trudu da je sam za sebe što bolje shvatim, da uhvatim trenutak kada mi nešto na čizmi kaže da sam u pravu, da to jeste istinska ljubav i da se dešava zbog toga i toga.
Ne gajim nikakve iluzije da će doći do finalnog objašnjenja, ali fanculo, nijedna ljubav na ovom dunjaluku se ne da razlučiti, pa zašto bi i ova. No, to ne sprečava divne trenutke da budu ispričani i da se konačna priča možda nekada i isplete, sama od sebe.
Duh starog još živi
Mislim da nema logičnije startne pozicije, za nas sa Balkana, za polazak u obilazak Italije od Trsta. Barem je odatle sve i polazilo dok smo bili dio ondašnje države, kada je vas svijet “išao u Trst po farmerke”. I dalje je to moguće, samo vas niko neće zaustaviti na Fernetičima kao nekada, niti ćete moći kupiti farmerke na Ponte Rossu. Taj most, nekada samo jedan od brojnih na Velikom kanalu, a sada jedini, više je mjesto gdje možete nostalgično uzdahnuti i popiti espresso, no trgovati.
Ipak, isuviše je značajan taj lokalitet da bi se izostavio. Trst je sada mnogo veći nego je bio osamdesetih i teško da ga možete obići samo za dan, ali na Ponte Rosso morate doći. Od 2004. tu je i kip Jamesa Joycea, kojeg je izradio lokalac, tršćanski kipar Nino Spagnoli, u povodu stote obljetnice Joyceova dolaska u Trst.
U samom uglu rive, direktno ispod tog Crvenog mosta, još je vidljiv higrometar uklesan u kamenu i gradiran u pariskim stopama i inčima. Nula ovog higrometra poznata je u naučnom svijetu kao Zero Ponte Rosso.
Duh starog Trsta nije potpuno iščezao - ako krenete od željezničke stanice ka nezvaničnom centru grada, Trgu jedinstva Italije (Piazza dell’Unità d’Italia), svakako ćete preći Ponte Rosso i usput sresti pokoju butigu zaboravljenu u vremenu, te proći pored fasada koje svjedoče o tim i još starijim vremenima. Zgrade su dakako iste i isto tako lijepe kao odvajkada, samo je na njima mnogo više Amerikanaca koji se slijevaju skoro svakodnevno iz kruzera kojima je posjeta Trstu neka egzotična epizoda.
Već pomenuti Trg jedinstva Italije je nezaobilazna tačka u posjeti ovom gradu jer je jednostavno - impresivan. Mnogi ga odranije znaju kao Veliki trg, a takav naziv nije nikakva pogreška. On se nalazi uz obalu, na samom kraju Tršćanskog zaljeva i vrlo je prostran: trenutno je šesti po veličini trg u Italiji. Prostranstvu doprinosi i otvoreni položaj koji ga nekako proširuje s gatom Audace i otvorenim morem.
Nasuprot moru trg zatvara Gradska palača, a sa strane palače koje su svakako među najljepšim u gradu: Modello, Stratti i Vladina palača s desne strane općine, te Pitteri, Vanoli i Lloyd sa lijeve. Fontana Quattro Continenti, koju je kreirao kipar Giovanni Battista Mazzoleni, nalazi se na centralnom dijelu trga, a predstavlja Trst kao grad kojem je “naklonjeno bogatstvo zahvaljujući uspostavi slobodne luke od Karla VI i razvojnoj politici Marije Terezije Austrijske”.
Tu negdje preko puta glavne saobraćajnice, a morate je preći ako želite s Velikog trga doći do obale, nalazi se i nekoliko starih objekata koji su sada preinačeni u modernije enterijere. Jedan od njih je ogromna tržnica sa restoranima Eataly, u kojoj se prodaju isključivo italijanski proizvodi, a odmah preko puta je i stara ribarnica koja je sada muzejski prostor Salone degli Incanti. Inauguriran je prije nekoliko godina velikim finalom putujuće izložbe Mondo Mundi Luciana Benettona, na kojoj su izlagali i naši umjetnici, ali je i poslije toga nastavio služiti svrsi promocije umjetnosti.
Ponekad fascinira ta sposobnost Italijana da u svemu vide neku ljepotu. Njima je naposljetku i život sladak (dolce vita), ma kakav on uistinu bio, jer se trude da ga naprave takvim. Nama je grozan i užasan, ma kakav on suštinski bio. Takva percepcija stvari suprotna je od ove surove balkanske i možda nam zato i jeste Italija primamljivija i ljepša od većine drugih zemalja. Možda se tu krije odgovor na moje goruće pitanje? Možda se, svjestan takvog stanja stvari, čim kročim na italijansko tlo, zato osjećam opušteno i zadovoljno? Kao kod kuće?
Jure, žure, ali...
Ljepota, ili belezza, kako bi oni rekli, ispunjava i potpuno prazni prostor te bivše pescherije. Stotine i stotine kvadrata prostora unutar kojeg su se stoljeće prodavale ribe i rakovi sada je potpuno prazno, sve dok tu ne stigne neka nova umjetnička instalacija. Iako tako prazan, prostor je kontinuirano ispunjen nekom energijom, u čemu mnogo pomažu i brojni prozori na svim zidovima. Svjetla je napretek i sve nekako svijetli.
Mi bismo od toga napravili neko skladište.
Također, nedaleko od Velikog trga život je potpuno normalan i neopterećen turistima. Italijani uvijek negdje jure i osim auta, potpuno prirodno, osnovni metod prijevoza im je skuter. Ne romobil, ne struja, nego mali motorni skuter. Većina ih je izubijana, dijelovi su ili otpali ili su zalijepljeni izolir-trakom, ali sve dok služi svrsi - dobar je!
Upravo usred te vreve, iza glavnih ulica i trgova, kreće brdo, a u njegovom podnožju ostaci nečega vrlo starog. U pitanju je stari rimski amfiteatar, tradicionalni Tergeste, izgrađen u prvom stoljeću prije Hrista. Njegove ruševine su još vidljive, a u najbolja vremena je na svojim tribinama, ugrađenim u prirodnu padinu, mogao primiti 3.500 posjetilaca.
Danas je to najimpresivnija arheološka lokacija u Trstu, iako se i drugdje mogu pronaći tragovi rimskog bivstvovanja u ovom gradu. To nije bio amfiteatar koje srećemo u većim gradovima poput Rima i u njemu se nisu borili gladijatori, nego je služio kako bi se tu igrale predstave. Nevjerovatno je da je nakon pada Rimskog carstva potpuno napušten i da su na njemu izgrađene kuće. Tek dva stoljeća kasnije, 1939, naređeno je da se kuće uklone, a ostaci amfiteatra sačuvaju.
Nedaleko od ove lokacije ponosno stoji i Arco di Riccardo - Riccardov slavoluk, koji je također odolio zubu vremena nakon dva stoljeća. On je sada dio savremenijih građevina, ali na njemu nisu vršene nikakve intervencije te je još u izvornom obliku. Legenda kaže da je dobio ime po Richardu Lavljeg Srca, koji je jednom prilikom bio zatočen u Trstu, ali realnija verzija kaže da ime duguje lokaciji. Naime, smješten je na nekadašnjem ulazu u cardo maximus, te je tako dobio ime Arco del Cardo, koji je vremenom evoluirao u Arco di Riccardo.
A kada se već nađete u podnožju pomenutog brda, neka vam ne bude mrsko krenuti strmim stepenicama uzbrdo. Nije daleko, a itekako vrijedi. Strmim sokacima doći ćete prvo do divnog, očuvanog vrta koji nosi ime Giardino di Via San Michele - po ulici ispod koje se nalazi. Ta mala botanička bašta je negdje na pola brda San Giusto, bila je urbanizirana, gle čuda, već u rimsko doba. Vrt se prostire na dva različita nivoa povezana stepenicama, sa spratom omeđenim pergolom od obojenih stubova, cvjetnjaka i velikog odmorišta u sjeni velikog platana u blizini modernog vodopada.
Opet ta belezza koja je prisutna gdje god se okrenete, u šta god da pogledate. Ova bašta je kroz stotine godina postojanja prelazila iz ruku u ruke različitih vlasnika - državnih, općinskih i privatnih i nikada nije mijenjala namjenu. Tu nikada nije izgrađena stambena zgrada sa slavodobitnim pogledom na grad. Ni sada ona nije privatna, nego javna, a općina to obrazlaže riječima: To je centralna tačka druženja lokalne zajednice.
Ipak, tek smo na pola brda San Giusto. Gore, na vrhu, nalazi se nešto što rijetki posjetioci obilaze, upravo zato jer je daleko od dobre hrane i pića u nizini. Polako, iz jednog običnog sokaka, put vas vodi položenim stepenicama (cordonata) do Castello di San Giusto, sjajno očuvanog dvorca koji se nalazi na mjestu odakle je sve ono što jeste Trst i krenulo.
U prahistorijsko doba na brdu San Giusto postojao je castelliere (utvrđeni grad), koji je u rimsko doba postao važno urbano središte. Tvrđava, koju su u srednjem vijeku sagradili Mlečani, srušena je u 14. stoljeću voljom akvilejskog patrijarha, a tek 1470. obnovio ju je Friedrich II Habsburški. Iz tog perioda potiču četverokutna kula i dvokatnica u kojoj se danas nalazi Muzej dvorca.
Pod vlašću Mletačke republike, koja je početkom 16. stoljeća ponovo uspostavila vlast nad Trstom, ojačana je odbrana dvorca i, ponovo pod austrijskom vlašću, radovi su nastavljeni sve do izgradnje velikih bedema i zidova za povezivanje 1630. Od 1930. dvorac je u vlasništvu općine koja ga je konzervirala i prilagodila u turističke svrhe, a redovno se koristi za kulturna događanja, priredbe i povremene izložbe.
Zagrliti trenutak
Od 2001. na bedemu Lalio dvorca San Giusto nalazi se i Lapidario Tergestino koji čuva sve rimske kamene nalaze koji su prethodno bili izloženi u vrtu Orto Lapidario. Ova arheološka zbirka je prosto nevjerovatna, dijelom i što se do nje dolazi stepeništem za koje bi neko rekao da vode u utrobu zemlje. Samim silaženjem do kolekcije spušta se i temperatura, pa i to doprinosi ugođaju i iskustvu koje ne doživljavate često.
Ulaz u dvorac - barem onaj dio namijenjen turistima se naplaćuje, ali nije skup, desetak eura. Ipak, vrijedi prošetati bedemima jer se sa njih pruža najbolji pogled na Tršćanski zaljev koji možete zamisliti. Cijeli grad, cijela obala i dobar dio tršćanskog zaleđa daju se pomno promotriti u tišini i svježem zraku. Jedini problem je, kao i na svakom bedemu, nedostatak hlada ukoliko se radi o vrelom ljetnom danu.
Tu ispod ulaza u dvorac pruža se također odličan pogled na grad, nakon što prođete aleju u Parku sjećanja i dođete do spomenika palim borcima u Prvom svjetskom ratu. Ovaj monument, koji je 1935. svečano otvorio ni manje ni više no kralj Vittorio Emanuele III, sastoji se od skulpturalne grupe od lijevanog željeza, djelo tršćanskog kipara Attilia Selve, a koja leži na bazi od bijelog istarskog kamena koju je dizajnirao toskanski arhitekt Enrico del Debbio (slavni autor Stadio dei Marmi i Palazzo della Farnesina u Rimu).
Visok je oko pet metara i prikazuje pet muških figura klasičnih oblika - tri figure podupiru umirućeg suputnika, dok peti muškarac drži okrugli štit kako bi zaštitio ostale. Na nogama su im neki klasični vojni predmeti kao što su prsni oklop i kaciga. Na istarskoj kamenoj podlozi uklesana je samo posveta “Trst/palima/u oslobodilačkom ratu/MCMXV - MCMXVIII”. To je zanimljivo zato što se Prvi svjetski rat definira kao oslobodilački, kako bi se istaknuo koncept prelaska Trsta iz Austro-Ugarske monarhije u Italiju na kraju sukoba.
Historije napretek, prosto na svakom koraku. I kada pomislite da smo u Trst išli samo zbog farmerki, bude vam jasno u kakvoj smo državi, ustvari, živjeli.
Nazad nizbrdo - mnogo je lakše nego obrnuto jer taj San Giusto je vraški strm. Srećom, dolje je grad sa cijelom svojom gastronomskom ponudom. Restorana ima više nego što vam treba, a nije iznenađujuće - zbog količine turista, što je ponuda prilično široka. Sushi i steak dostupni su na svakih stotinjak metara, a između njih su bezbrojne trattorie. Ako izbjegnete cijela dva objekta na samom Velikom trgu, ni finansijski nećete proći strašno.
Ipak, što se tiče deserta, ostavite to stručnjacima. Za istinsko osvježenje i autentičan italijanski gelato krenite ka Piazza Atillio Hortis (prepoznaćete je po istoimenom parku), na čijem sjevernom ćošku stoji Natura Gelato. Mala i, da budemo iskreni, neugledna radnja prodaje samo sladoled koji je vjerovatno najbolji u Trstu.
I u tom malom slatkišu kojeg ima svugdje, ali je pravi baš, baš tegoba napraviti, ogleda se težnja italijanskog puka ka opuštenom, slatkom životu. Bila to usputna kafa, ručak ili duga večera, cilj je napraviti atmosferu u kojoj se uživa, a problemi se stavljaju u stranu. Bio to gelato ili čitanje novina u parku, cilj je grljenje tog trenutka, koliko god on trajao.
Možda je u tom trenutku poenta svega? Ili stavu prema životu? U percepciji? U ljudima koji su slični vama? Ili možda bijegu od vlastite svakodnevnice...
Ta dobro. Tek smo krenuli.
Odgovori će sami doći..
