Trenuci kad mi nešto na čizmi kaže da sam u pravu: Iskusno oko vidi ružičasti kamen
Dakle, apsolvirali smo činjenicu da je prelazak granice sa Italijom, posebno onaj kopneni, posebno iskustvo za svakoga, a kamoli za nekakvog zamišljenog lutalicu kakav sam i sam. Neke veže konekcija sa domovinom, neke sa rodnim selom, neke sa starim ljubavima. Mene ne veže, nego sveže čim kročim preko te granice, prekrije me plašt dobrog i obuzme neka blaga euforija. Kao cigareta u pravo vrijeme, na pravom mjestu. Uz ristretto.
Ima ljudi koje ne zanima u kojoj su zemlji, na kojem kontinentu i kojim jezikom ljudi oko njih govore, sve dok je okruženje mondensko i vrijedno instagramisanja. Vice versa - takvi se nikad ne bi uputili tamo gdje ne misle da će ih drugi gledati očima zadivljenika i zavisnika. Eh, za te i takve postoje mjesta koja su toliko razvikana da su na mapi svake turističke agencije koja će vam oguliti kožu obećavajući iskustvo holivudske zvijezde.
Nije uzalud najveći
Sjever Italije, iako ne baš cijeli, klasični je playground za takve mondenske putnike. A čak i ne govorimo o gradovima i urbanim središtima, nego mjestima koja nude prirodne ljepote, ali i luksuz. Među njima se izdvajaju neka poznata jezera, kao što su Lago di Como i Lago di Garda, na čijim obalama stoje stoljetne vile i hoteli sa osamnaest zvjezdica. Za te gornje krajeve, čak i oni koji mrze bilo kakvu raskoš i raskalašenost, zbog ljepote prirode, kažu da je u pitanju iskustvo koje morate jednom u životu doživjeti.
Lago di Como, jezero za koje su čuli svi makar jednom u životu zahvaljujući vili koju tamo ima George Clooney, jedno je od većih u cijeloj kolekciji podno Alpa. Proteže se pored švicarske granice i vrlo je blizu Milana, što je još jedan pokazatelj zašto mnogo poznatih i bogatih upravo gore ima svoje vikendice.
Ali, i za Como, Lago di Garda je gigantska vodena masa. Površine je 369,98 kvadratnih kilometara, što vam dođe nešto oko 176 Jablaničkih jezera. Dužine kao da se pruža od Mostara do Sarajeva i mnogo šire nego što je širok neumski zaljev. Nije uzalud najveće jezero u Italiji.
Nastalo je topljenjem glečera, kao i naše Boračko jezero. Ta jezera su mahom ljepša od svih ostalih, onih koja su nastala na neki drugi način, prvenstveno jer su formirana tako davno da se čitav biosistem ukorijenio oko te goleme vodene površine. Zato je i Garda tako zadivljujuća prirodna formacija, koja oduzima dah s koje god strane priđete i odakle god je gledali.
Nalazi se na pola puta između Verone i Brescije, a njen gornji vrh seže u podnožje Dolomita. Mnogi koji se i upute u ove krajeve, mahom mladi, često odu putem klasične zabave koja nosi dio imena slavnog jezera - u Gardaland, zabavni park velikih razmjera. Šteta je to, jer obuzeti rollercoasterima i često vremenski ograničeni u svojim turističkim aranžmanima, od svjetski slavnog jezera često ne vide ništa.
Tri pod vodom
Iz Verone do Lago di Garde treba vam tek pola sata, pa i ako se zadesite u gradu Romea i Julije, neka vam ne bude mrsko otisnuti se na kratko putovanje jer će vrijediti svake minute. Toliko, da ćete zaželjeti da ostanete koji sat, koji dan duže na njegovim obalama i simpatičnim mjestima koja ga okružuju.
Jedan od takvih gradića nalazi se na samom južnom rubu jezera i zove se Sirmione. Bajkovito mjesto u kojem vlada turizam, ali i neki čudni mir, ustvari se nalazi na malom poluostrvu koje seže dublje u jezero s njegove južne strane. Takva lokacija je prosto fascinantna jer kada se jednom nađete u starom dijelu tog gradića, sa tri strane ste okruženi vodom, pa je iskustvo još uzbudljivije nego što ste ga zamišljali.
Zahvaljujući svojoj nevjerovatnoj prirodnoj lokaciji, Sirmione je naseljen još od bronzanog doba. Jezerska naselja su se protezala od Salòa do Garde, a do sada su pronađena i tri takva koja su sada po vodom. Zbog takve prošlosti, Sirmione i okolica su još vrlo popularna ishodišta arheologa iz cijelog svijeta.
S rimskim dobom stižu i prvi pravi zapisi o naselju koje sada nosi ime Sirmione. Rimljani su također bili fascinirani geografijom, pojasom zemlje okružene vodom koja je donosila sigurnost u nemirna vremena. Na sjevernom dijelu tog malog poluostrva, na brdima Cortine, San Pietro in Mavinas i Grotte di Catullo (Catullove pećine) nalaze se ostaci rimske vile iz prvog stoljeća nove ere.
Tu vilu duga sirmionska tradicija pripisuje pjesniku Catullu, koji je živio stoljeće prije Krista, ali istina je vjerovatno malo drugačija. Porodica kojoj je pripadala ta vila je vjerovatnije iz Verone i nosila je prezime Valeri, koje je i pomenuti pjesnik nosio. Iako je imao posjede u Sirmioneu, vila je bila vlasništvo cijele porodice, što je u nekim svojim stihovima i sam pjesnik naslutio.
Pećine nisu pećine
Zanimljivo je pak da je cijelo poluostrvo ustvari bilo odmaralište za bogate Rimljane. Upravo te Catullove pećine su dokaz takvim tvrdnjama. Ustvari, radi se o kompleksu kuća, odnosno vila, čije ostatke su nekada u prošlosti nazvali tako kako ih zovu i sada. One su, na površini od dva hektara, najimpresivniji arheološki lokalitet u sjevernoj Italiji. Prostranost nalazišta i nedostatak lako protumačivih ostataka, vjerovatno na sreću, otežavaju neiskusnim turistima posjetu koja bi im zadovoljila znatiželju. I vjerovatno uništila i to što se ima vidjeti.
I eto tu, na obali jezera, opet se javlja taj osjećaj da je Rimljanima, precima modernih stanovnika Italije, užitak uvijek bio visoko na listi prioriteta. Obuzeti zauzimanjem polovice planete, ipak su davali sebi oduška da im, kada se vrate u domovinu, bude negdje lijepo, gdje vjetrić pirka, gdje se lijepo jede, a neprijatelj ne može s lakoćom prići s leđa. To nije bio sladak život kakav sada znamo i kakav svi mi na neki način njegujemo u svojim mislima, ali jeste preteča istog. Najbolje što se moglo u datom trenutku. Ali, imati osjećaj za takvo nešto tada, imati ga dvije hiljade godina i imati ga gotovo pa istog takvog i sada... S tim se rodite.
I baš zato, možda i jeste bolje da posjetioci koji u Sirmioneu, odnosno u Catullovim pećinama očekuju ruševine slične Pompejima, ostanu razočarani. Od silnih vila nije ostalo gotovo ništa, te ono što možete vidjeti su potkonstrukcije, odnosno ojačani zidovi namijenjeni podupiranju ruševine, te neki servisni prostori. Iskusnom oku, s druge strane, neće promaći ružičasto kamenje koje je krasilo te kuće, a koje tvori savršen kolorit sa jedinstvenim krajolikom.
Previše je tu cesta
Osim svoje prirodne ljepote, Sirmione je bio važan i u rimskom cestovnom sistemu: nalazio se na galskoj cesti, drevnoj cesti koja je išla preko Bergama i Brescije u Veronu, gdje je bila spojena s cestom Postunia koja je, izgrađena čak 148. prije Krista, spojila Genovu s Akvilejom. U Desenzanu se galska cesta nastavljala do Peschiere uz obalu, kroz Rivoltellu i Colombare.
Itinerarium Antonini, tekst iz trećeg stoljeća nove ere, daje odličan uvid u tadašnji krajolik. Svjedoči o postojanju mjesta gdje su se putnici mogli zaustaviti, ljetnikovca Sirmione, smještenog na pola puta između Brescije i Verone. Naučnici vjeruju da se staro prenoćište nalazilo u Vecchia Lugani, gdje se nalazi građevina koja je već u 15. stoljeću na kartama označena kao Osteria ili Betola, odnosno mjesto odmora i okrepe. Nekakav rimski Saraj. Ovdje se rimska cesta spajala s drevnom seoskom cestom Via Lucchino, danas pješačkom šetnicom uz istočnu obalu jezera.
Kroz historiju, ispostaviće se, Sirmione postaje još bitnije mjesto na kojem će se ukrštati koplja. Dominacija Lombarda, germanskog naroda koji je vladao dijelom Italije nekoliko stotina godina, bilo je razdoblje od velike važnosti u historiji ovog malog grada. Narod koji je stigao iz sjeverne Evrope, 568. godine prije Krista, iz Furlanije je krenuo u pohod ka Veroni, Bresciji, Bergamu i Milanu i svi gradovi su pali. Apeninsko poluostrvo, iscrpljeno gotičko-bizantskim ratom i kugom, nije pružilo nikakav otpor napredovanju novih osvajača, koji su zauzeli cijelu sjevernu Italiju.
Unutar tog velikog osvojenog teritorija Sirmione zauzima strateški položaj, jer je kontrolisao cestu od Verone do Brescije i cestu do Val d’Adigea. Njegovu važnost dokazuje činjenica da je u tom razdoblju postao glavni grad judiciaria sermionensis, širokog područja koje se protezalo od Valtenesija do istočne obale jezera, pa sve do Mantove na jugu.
Ni Walt ne bi bolje
Ipak, najraskošniji period za Sirmione tek slijedi - vladavina Scaligerija u 12. stoljeću, koja je izrodila i najljepšu građevinu ne samo u Sirmioneu nego i u cijelom ovom dijelu sjeverne Italije - Dvorac Scaligero.
Zamislite crtić Disneyja sa princezom koja čeka princa u dvorcu. Takav je Il Castello Scaligero. Nije grandiozan kao oni njemački zamci na vrhu brda, niti je dramatičan kao škotski, na liticama koje surovo padaju u more. Ali, njegov sklad i bajkoviti izgled, uramljen sa svih strana nevjerovatnom prirodom i tim famoznim jezerom, očaravaju na prvi pogled. I što mu prilazite bliže, sve je ljepši.
Građevina, kojoj se već stoljećima dive brojni turisti, djelo je obitelji Scala, dok o postojanju utvrde prije njihove dominacije svjedoči više dokumenata. Potpuno okružen vodom, dvorac gleda na jezero sa svojih nekoliko kula, svaka kao nacrtana lično rukom slavnog Walta. Samo smještanje građevine u najraniji historijski okvir prilično je složeno. Analiza zida dovela je do identifikacije tri faze gradnje. Prva datira u vrijeme Mastina I della Scala (XIII st.), druga u rano četrnaesto stoljeće, a treća u polovicu četrnaestog stoljeća kada je luka bila utvrđena. Jezgru čine četiri glavna dvorišta ograđena zidovima, tri ugaone i jedna centralna kula.
Teško je, zaista, naći riječi koje bi na pravi način opisale dvorac koji je očuvan tako dobro da vjerujete da u njemu i danas neko živi. A i da živi, bio bi to život dostojan jednog vlastelina, capitano del popolo, kako su nazivali gorepomenutog Mastina iz obitelji Scala.
Sada je dvorac pravi muzej i ulaz u njega se naplaćuje, ali vrijedi svakog eura. U gotovo svaki dio dvorca može se ući i na licu mjesta pogledati kako se živjelo prije pola milenija. U većinu kula se također može ući, a sa njihovih vrhova pruža se fascinantan pogled na jezero s jedne i centar Sirmionea s druge strane.
Najezda XXI vijeka
Ali, ono što je vjerovatno najuzbudljivije iskustvo je pogled na malu, zidovima ograđenu luku sa istočne strane dvorca. To je srednjovjekovnim brodovima pružalo utočište od snažnih vjetrova i nemirne vode, kao i od brojnih razbojnika. Pogled sa te kule, vjerujte na riječ, rijetko ćete drugdje doživjeti.
Sam centar Sirmionea u koji upadnete bukvalno odmah po izlasku iz dvorca je, naravno, najviše okrenut turizmu, pa ugođaj donekle kvare brojne prodavnice suvenira i one šablonske trattorije u kojima sjede isključivo turisti. Poznaćete ih po ponašanju, neusklađenoj obući i galami. Ali, ako se otisnete tek nekoliko stotina metara izvan tog centra, naći ćete sjajne pizzerije poput La Breme, u kojoj čak ni cijene nisu previsoke.
Gelato vas, ne iznenađuje, očekuje na svakom koraku pa čak, kako kažu, posljednjih godina i u samom dvorcu. To se čini suvišnim, ali neka vas to ne otjera od dvorca, a sjajan gelato ipak pojedite negdje drugo, recimo na samoj obali jezera, gdje obitavaju brojne patke. Prošetajte i južnije obalom ka novom dijelu grada - na tom putu možete vidjeti brojne vile koje svjedoče nekom modernijem hedonizmu u ovom antičkom gradiću.
Sve je to moguće vidjeti i iz druge perspektive, iz brodica koje pružaju turističke vožnje oko poluostrva. Vožnja traje od 30 do 45 minuta, a možete je kombinovati i sa izletom u neki drugi grad na obalama Lago di Garde. Ili prošetajte, traje tek petnaestak minuta, do slavne plaže koja nosi ime Jamaica. Nalazi se na sjevernom vrhu poluostrva i sva je prekrivena velikim oblim kamenjem. Ako, pak, niste ljubitelj stijena, nedaleko je i pješčana plaža sa ležaljkama, suncobranima i kafićima. Sve što jedan moderan turista može poželjeti..
