Tragom presude na osnovu koje Džoni traži 999 miliona eura: Lako ćemo s Croatiom, ali šta ćemo sa Diskotonom?
Štulić: Nadam se da nisam kulturno blago
Brojna prava, kako autorska, tako i reprografska u muzičkoj industriji u zemljama regije još nisu ispoštovana, čak ni nakon više od 30 godina koliko je prošlo od raspada bivše nam zemlje. Još se lovi u mutnom i lovit će se sve dok je zarada u pitanju. Neke muzičke izdavačke kuće su nelegalno privatizovane, ali su ubirale milionske zarade na račun muzičara i autora, dok su druge ugašene i niko ne zna šta je s njihovom pokretnom i nepokretnom imovinom.
Za razliku od BiH, u kojoj se prema mišljenju brojnih muzičara i autora, problemi vlasništva autorskih i reprografskih prava nikad neće riješiti, naši susjedi su se pomjerili s mrtve tačke. Ili, bar tako izgleda.
No, krenimo redom. Naime, nedavno je Visoki upravni sud Republike Hrvatske presudio da je Croatia Records nepravilno privatizovala nekadašnji Jugoton, otuđivši pri tome fonograme, tj. originalne prve snimke. Riječ je o velikom broju master-snimki snimljenih od osnivanja Jugotona, pa sve do početka rada Croatia Recordsa.
Dug od milijardu eura
Sud je pravosnažnom presudom utvrdio da vrijednost tih snimki, na temelju kojih se rade nove snimke i kompilacije, nikada nije procijenjena, niti je za nju Croatia Records išta platila, piše zagrebački Telegram.
Riječ je o hiljadama master-snimki, od prvih pjesama Ive Robića, do kompletnih opusa nekih od najpopularnijih regionalnih izvođača. U prevodu, Croatia Records je 28 godina ostvarivala prihod na imovini koja joj ne pripada, a tu je riječ o takozvanom back catalogu nekadašnjeg Jugotona.
O svemu se za portal ZADAR News oglasio i legendarni frontmen Azre Branimir Štulić Džoni, koji više od 30 godina tvrdi kako najveća izdavačka kuća u Hrvatskoj decenijama zarađuje milione njegovih kuna i pritom mu ne isplaćuje ništa.
Još jednom je ponovio da je pokraden. Objasnio je i kako Croatia Records ilegalno upravlja njegovom ukradenom imovinom. Kada je riječ o svoti koju mu Croatia Records duguje, Štulić tvrdi da se radi o milijardu eura s kamatama.
A za presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske kaže da mu to liči na ono Sjaši, Kurta, da uzjaše Murta.
”Jer, sada ispada da ono što je vrijedno, to spada u kulturno blago i to je državno kulturno blago, a ono ostalo nije važno. Sad se ja nadam da ja ne spadam u kulturno blago, jer nemam veze s Hrvatskom, a s državom Hrvatskom pogotovo. To je moje. Vidim da postoji na stotine udruženja za ovce, koze, svinje, fonograme, izvođače i Bog te pita što, a samo ja radim i stvaram profit. Ja sam u goroj situaciji nego Isus. On je morao pet tisuća ljudi nahraniti jednim kruhom, a ja moram milijune. Pa to je nemoguće”, kaže on.
Drugim riječima, on tvrdi da je Jugoton bio ilegalna firma od samog početka.
”Sve što su oni radili je nelegalno, ali ja sam sve svoje troškove plaćao, sve legalno. Oni nikad nisu plaćali nikakve namete pošto cijela takozvana muzička industrija, Jugoton, Zamp, Sokoj i sva ova parazitska udruženja koja postoje, to je samo izvoz sredstava i njima nitko ništa ne može. Jer ti ako nekoga ubiješ, imaš svoja prava. Međutim, ako ti sviraš neku pjesmu i ne platiš to što sviraš, kasnije se o tome ne razgovara. To samo znači da su zaštićeni kao bijeli medvjedi zbog izvoza sredstava. Ništa drugo ne postoji, to je naprosto šibicarenje umotano u celofan. Tako izgleda muzička industrija. To su krvopije na kub. A ja sam sve svoje plaćao. Ti (Jugotonovi) tipski ugovori su vrijedili samo šest mjeseci iskorištavanja. Meni oni ništa nisu platili, samo su plaćali refundiranje studija. To sami sebi plaćaju de facto. To njihovo plaćanje i refundiranje studija je samo ulog da bi mogli uopće poslovati, više sam ja potrošio novaca na taksi... A ja sam plaćao sve ostalo, ja sam sve svojim novcima financirao na svoj kredit. Takvo je bilo vrijeme, u komunizmu nisi smio imati novce de facto. Takvo je bilo vrijeme i ne razumijem zbog čega se sad svi prave ludi”, priča Štulić.
Po njegovoj procjeni, kaže, Croatia Records mu je dužna milione: “Ja sam sve kamate plaćao, a oni mi duguju oko 999 milijuna. Točno toliko s kamatama”, tvrdi, ali i podvlači da od ove presude ne očekuje ništa.
A da li ova presuda iz Hrvatske znači nešto bh. izvođačima i autorima, objašnjava tekstopisac i autor Fahrudin Pecikoza. On tvrdi da je pitanje presude Suda Hrvatske malo komplikovana stvar kad je riječ o realizaciji i objašnjava da je ovdje zapravo riječ o reprografskim pravima.
”Štulić je u pravu kad kaže da reprografska prava pripadaju vlasnicima snimaka. Na početku osamdesetih godina kada je zavladala ekspanzija snimanja albuma Jugoton je finansirao dosta snimaka, a kasnije su veći i popularniji bendovi htjeli da sami finansiraju svoje snimke. Mislim da je to prvi uradio Goran Bregović, koji je osnovao firmu Kamarad. On je, znači, preko te firme snimao muziku i gotove proizvode prodavao postojećim izdavačima. E, po toj logici ako je Štulić ili neko drugi vlasnik snimka, onda njemu pripada novac i onda su zaista milioni u pitanju. Znači, Croatia Records nije imala prava da te snimke uzme kao svoje vlasništvo jer vlasnik snimka ima reprografska prava na svako emitovanje i, naravno, udio novca. E, sad, kako će se to raspetljati, samo Bog zna. Mislim da će se to tek kasnije rješavati privatnim tužbama, ali malo će toga uspjeti da se riješi”, smatra Pecikoza.
Diskografske kuće u tom vremenu su, navodi sagovornik Dana, u suštini bile 90 posto vlasnici snimaka, a mali broj velikih muzičara je uspio da to sačuva kao svoje vlasništvo.
”Nas devedeset posto smo potpisivali ugovor u kojem stoji da Jugoton finansira snimanje, znači on je krovna izdavačka kuća i po automatizmu su stari izvorni snimci u njegovom vlasništvu. Ja ne vjerujem da imamo u BiH nekoga osim Gorana, Harija i Merlina koji su još davno postali vlasnici svojih snimaka. Recimo, meni su kao tekstopiscu plaćali hotel, dnevnice i sve što ide uz to”, ističe Pecikoza.
Muzičari i autori u BiH imaju, upozorava naš sagovornik, veći problem kad su pitanju njihova prava i intelektualno vlasništvo.
”Mi imamo primjer Diskotona i Sarajevo Diska, za koje se ništa ne zna. Još imamo porođajne muke po pitanju intelektualnog vlasništva. Kod nas se to nikad neće ni riješiti. U Diskotonu je bila milionska vrijednost, ali o tome nema ko da vodi brigu, niti zna. Ovi koji treba da vode brigu o tome uopšte ne znaju ništa o toj tematici, niti znaju da rade. A nas koji smo dugo u ovoj branši nije niko ni konsultovao. Znam sve o tome i pratim, ali trenutno rješenja nema”, smatra Pecikoza.
Propali bh. izdavači
Autor i muzički znalac Enver Šadinlija smatra da su bosanskohercegovački autori, muzičari, izvođači, producenti i svi koji polažu prava na svoja djela objavljivana u diskografskim produkcijama koje su u vrijeme ex-Jugoslavije djelovale u Sarajevu, u slučaju i problematici poput ove u još mnogo težem položaju.
Kako kaže za Dane, oni koji su objavljivali u Hrvatskoj, ako su s tadašnjim Jugotonom imali iste ugovore kao Štulić, mogu se nadati istom tretmanu i mogućnostima da naplate neki iznos.
”Možda će se to dogoditi i u Srbiji, mada za sada nema sličnih vijesti iz te države. Ali, ako su njihovi nosači zvuka čiji su oni vlasnici objavljeni, naprimjer, u velikim i važnim diskokućama Diskotonu ili Sarajevo Disku iz Sarajeva ili nešto manjem Velkatonu iz Velike Kladuše, nemaju se kome obratiti, ni bilo čemu nadati. Još 1992. je granatama razorena zgrada Diskotona, a firma više nikad nije obnovljena. Ne postoji, nema pravnog nasljednika, nema ni fizički magnetofonskih traka, ni bilo kojeg traga. Sarajevo Disk je koju godinu nakon 1995. još djelovao, pa je firma otišla u stečaj, poslije privatizovana i sad ne postoji. Ko zna gdje su završile trake, ploče, masteri... Dakle, nema se koga tužiti, niti postoji ikakva novčana stečajna masa iz koje bi se išta naplatilo”, kaže Šadinlija.
A i Diskoton i Sarajevo Disk su, podsjeća naš sagovornik, bile uspješne diskokuće, s velikim brojem visoko komercijalnih izdanja, s tiražima u stotinama hiljada primjeraka. Za njih su snimali Halid Bešlić, Safet Isović, Halid Muslimović, Bijelo dugme, Hanka Paldum, Ferid Avdić, Vatreni poljubac, Šerif Konjević, Mile Kitić...
”Autori Nazif Gljiva, Ibro Mangafić, Milić Vukašinović, Nikola Borota, Goran Bregović... imali bi prava poput ovih koja su presuđena u Hrvatskoj. Istine radi, pjevači i bendovi i nisu tu nešto oštećeni. Oni su, barem većina njih, sve svoje tadašnje hit-pjesme uredno plasirali na internetske kanale, ne tražeći ni saglasnost i ni na koji način ne tretirajući autore i producente, prateće muzičare i to uglavnom naplaćuju. Novo evropsko zakonodavstvo nastoji uvesti red u to i u neko dogledno vrijeme će to vjerovatno biti regulisano, no za sada i do sada, izvođači su skinuli poprilično vrhnja od internetskih medija”, objašnjava Šadinlija.
Nažalost, dalje navodi, BiH nije, kao Hrvatska, u Evropskoj uniji i ovdje u mnogo čemu ne vrijedi zakonodavstvo EU, pa po tome naši muzički autori i izvođači vjerovatno ne bi ni dobili priliku za takva rješenja kakvo je Sud odlučio u slučaju Džonija Štulića i Croatia Recordsa.
”I ne samo u tome nego u mnogo čemu vezanom za autorska prava. Ali, sretna je okolnost da je AMUS kao udruženje primljen u punopravno članstvo CISAC-a, svjetske organizacije za muzička prava, a to članstvo nas obavezuje na poštivanje svih svjetski utvrđenih normi u toj oblasti. Tako provodeći politiku CISAC-a, što podrazumijeva obavezu saradnje sa svim srodnim organizacijama u svijetu, AMUS autorima iz BiH obezbjeđuje mogućnost maksimalnog ostvarenja prihoda od njihovih djela na ovim prostorima i u cijelom svijetu. Naravno, kako AMUS i statusno i finansijski jača, može poduzimati i još jače pravne radnje da naši autori postignu sve što i naše svjetske kolege. I to je jedan od stalnih prioriteta djelovanja AMUS-a u narednom periodu”, ističe on.
Fadil Šabović iz Nervoznog poštara koji je sarađivao sa nekadašnjim Jugotonom je prokomentarisao da oni nisu imali problema s ovom izdavačkom kućom jer su zapravo sve njihove snimke vlasništvo tadašnjeg Jugotona.
”Grupa Nervozni poštar je snimila pet studijskih i jedan kompilacijski album za izdavačku kuću Jugoton od 1985. do 1990. Osim što je bila čast i prestiž, saradnja sa Jugotonom je uvijek bila na najvišem nivou. U saradnji sa Croatia Recordsom 2009. smo izdali dupli kompilacijski CD u ediciji Folk zvijezde zauvijek. I saradnja sa Croatia Recordsom, nasljednicom Jugotona sada već u drugoj državi, bila je korektna. Koliko je meni poznato, sve naše snimke nastale u Jugotonu su i njihovo vlasništvo. Naša su autorska prava i njih regulišu agencije za autorska/izvođačka prava ako se odlučite biti njihov član, što mi i jesmo. U BiH su to, kao što znate, AMUS i AIS. To su relativno mlade agencije, ali se iz godine u godinu sve bolje profiliraju u zaštiti prava i zaista su sve uspješnije u tome”, tvrdi Šabović.
Za pretvorbu Jugotona u Croatia Records kaže da je složeno pitanje koje ne poznaje dovoljno i ne bi ga komentarisao: “Imaju oni svoje instance koje će to riješiti, a za nas autore će to pratiti agencije za zaštitu autorskih prava”.
Zasviraj i na internetu
”Osim toga, AMUS (BiH) i ZAMP/HDS (Hrvatska) imaju recipročni ugovor o zastupanju autora i bavit će se time tamo gdje za to budu nadležni, tako da kako bude ostalim autorima/izvođačima, bit će i nama. I sami znate da je dosta izvođača i bendova iz BiH snimalo za Jugoton, odnosno Croatia Records - Bijelo dugme, Čolić, Plavi orkestar, Crvena jabuka, Hari, Dino Merlin i mnogi drugi...”, kaže Šabović.
Zakon autoru, podsjeća sagovornik Dana, “daje mogućnost da vas štiti agencija ako s njom potpišete ugovor o zastupanju ili se možete opredijeliti da i sami brinete o svojim autorskim pravima, što smatram da je dosta komplikovano. Neke su se kolege autori opredijelile za taj pristup, pa možda i u toj odluci leži dio problema”, objašnjava on i dodaje da u konačnici smatra da autori trebaju biti posvećeni stvaranju muzike, a ostalo prepustiti pravnim službama i ekspertima iz agencija, čiji je to i posao.
”Što se tiče sudova, uvijek sam zagovarao, sa dobrim iskustvom, profesionalnu i partnersku komunikaciju sa menadžmentom izdavačkih kuća. Ako to nije dostatno, kako sam i rekao, prepustio bih to stručnjacima iz autorskih agencija. Vjerujem da se svi eventualni problemi i nesuglasice najbolje mogu riješiti na taj način. Naravno, u krajnjem slučaju i ako sve prethodno ne daje rezultat, uvijek ostaje sud kao krajnja instanca za razrješavanje problema”, govori Šabović.
No, posebno ističe da u BiH postoje drugi problemi koji se tiču isključivo prava korištenja muzike na internetskim platformama.
”Sada se pojavljuje centralni problem - pravo korištenja muzike, naravno i ne samo muzike, na internetu. Dakle, u sferi digitalne reprodukcije autorskih djela otvorila su se mnoga pitanja. I sami znate da se već duži niz godina ta prava slabo ili nikako ne poštuju i da je slušanje muzike na, naprimjer, YouTube platformi dugo bilo slobodno”, napominje Šabović.
Naravno, za ovo pitanje su zainteresovane i izdavačke kuće kao vlasnici snimaka, kaže i dodaje da se tim pitanjem bavi i krovna svjetska organizacija koja štiti autore CISAC, čiji je trenutni predsjednik Bjorn Ulvaeus, jedan od osnivača svjetske grupe ABBA.
”Pretpostavljam da ste upoznati s tim da je tragom tih aktivnosti u okviru EU izglasan zakon o autorskim pravima koji reguliše korištenje muzike na internetu i koji se implementira u nacionalne zakone. Tako da će i to pitanje u potpunosti za one koji su se tako opredijelili regulisati agencije za autorska prava”, smatra Šabović..
