Šesti april '92. u Sarajevu: "Brani se pravo na život u dostojanstvu"
Uz osam decenija Oslobođenja: Od 9. januara do 6. aprila (III)
Početak 1992. označio je i prelazak sa teoretskih i tihih priprema na otvoreno cijepanje Bosne i Hercegovine. RS je obilježio još jedan 9. januar, posljednji dan februara i prvi mart pamte se kao dani referenduma na kojem je većina građana izabrala samostalnost države, na šta je SDS odgovorio prvim barikadama u Sarajevu, a 6. april, dan oslobođenja Sarajeva u II svjetskom ratu 1945., 47 godina kasnije SDS-ova paravojska udružena sa JNA iskoristila je za brutalan oružani napad na grad. Dani podsjećaju kako je Oslobođenje, dnevnik koji ove godine slavi 80. rođendan, izvještavalo u tim danima
Sarajevo, a s njim i Bosna i Hercegovina, evo baš uz godišnjicu prošlog oslobođenja grada, bije bitku za novo oslobađanje - od straha i terora, od “politike” koja je pobjedu na prvim slobodnim izborima zloupotrijebila za promociju rasizma do istrebljenja, od naci-firera koji su se u “zastupanju narodnih interesa” toliko uzdigli iznad sopstvenog naroda da sa tih visina, sa opjevanih brda oko Sarajeva, i najrazornijim oruđima pucaju i na gradske nastambe ne hajući za žrtve. U noći između nedjelje i ponedjeljka teškom artiljerijom su napadnuti svi narodi i svi ljudi ovog grada i Bosne i Hercegovine u isti mah i jednakom bezobzirnošću: soliterski i Srbi - i Muslimani - i Hrvati - i Jevreji.
Zato i ova šestoaprilska bitka za Sarajevo nije nipošto i nikako bitka između Srba i Muslimana, Hrvata i Srba, ili bilo kog “naroda” protiv “naroda”, kako su oduvijek ideolozi dioba željeli da predstave sudare svojih umobolnih projekata uživljavajući se u uzurpiranu ulogu “predstavnika naroda”, nego je to sumanuti napad na sve što je zajednički život na ovim prostorima - na naše komšiluke i bliskosti, na naše jadne današnje i bilo kakve buduće živote naše djece, na naše starine i naše dostojanstvo.
Protiv toga je - sav normalan svijet. I zato bi tek ovo oslobađanje Sarajeva, ako preživimo, moglo da bude ono pravo i trajno: ko u ovim satima i danima iskušenja ne bude na pravoj strani - nikada više neće imati priliku za popravni. Ko se nađe na krivoj, na položajima s kojih se onako nemilice puca po našoj djeci, već je presudio sam sebi - i ne treba da čeka sud vremena. Ovo su sati kad svako ima svoj kratki, a presudni susret sa savješću i posljednjom prilikom za izbor. To što narod okupljen pred Skupštinom traži smjenu Vlade i priliku da sam ispravi svoje zablude sa prošlih izbora, sada gotovo i nije važno, jer svoje umišljene vođe već su praktično smijenili oni što nastavljaju bombardovanje grada i nakon nedjeljnog svečanog poziva da se paljba obustavi, ali u ovom trenutku Sarajeva i Bosne i Hercegovine svoj posljednji veliki izbor može da napravi Armija - njeno nemiješanje u odbrani Sarajeva bilo bi ravno saučestvovanju u napadu, jer ovaj grad se ne razara lakim oružjima s kakve buvlje pijace ili iz dedine zaostavštine, već artiljerijom takve moći i porijekla da se sumnje mogu otkloniti - samo njenim ućutkavanjem. Ako dozvoli ubistvo ovog grada i države, ni vojska u njemu više neće imati gdje da ostane i koga da čuva.
U Sarajevu se ovih sati brani mnogo više od jednog, makar i najljepšeg, grada - brani se pravo na život u dostojanstvu. A manje od toga čovjek i ne želi. Zato su Sarajlije onako uspravno pošle i na vrele mitraljeske cijevi i zato će nedužne žrtve novog oslobađanja grada živjeti mnogo, mnogo duže od svojih ubica. Slava im.
(Oslobođenje, 7. aprila 1992.)
