Rusija je u Ukrajini probudila Evropu / Berko Zečević: Dodik u BiH definira tempo krize, a Izetbegović i Džaferović samo znaju da reaguju na njegove i Čovićeve izjave
Berko Zečević
DANI: Mogu li početi parafrazom onog Hanke Paldum s početka našeg rata: moj profesore, šta nam ovo rade?
ZEČEVIĆ: Ne rade oni nama ništa što ne bi trebalo očekivati. Kad realno pogledate, u toku su preslagivanja velikodržavnih politika na prostoru bivše Jugoslavije. Problem je što je BiH jedina država koja nema aspiracije ni prema kome. Sve druge države koje su nastale od prethodne Jugoslavije objektivno imaju prema BiH ili prema susjednim državama neke svoje poglede kako bi im dobro došlo da imaju još neki komad zemlje.
DANI: Da krenemo od velikih igrača. Na kraju hladnog rata ostala je jedna velesila, SAD i, realno, Dayton je posljedica toga što su Amerikanci kao najjači diktirali svima pravila ponašanja. Krajem ‘90. počinje novo globalno preslaganje. Rusija vraća snagu, Kina jača, a Amerikancima sve više njihovih problema isplivava na površinu. To se lomi na malima, posebno na ovakvim tačkama kakva je Balkan. Kako Vi vidite trenutni odnos snaga ova tri velika igrača?
ZEČEVIĆ: Gledajte, to treba promatrati sa početkom raspada Sovjetskog saveza 1991. kada su postojale samo dvije velesile. Raspadom se formirao jako veliki broj novih država na prostoru Evrope. Suštinski, tada se Sovjetski savez generalno urušio sam u sebe zbog protivrječnih odnosa unutar same zemlje i enormnog izdvajanja u razvoj istraživanja svemira i novih nuklearnih raketnih potencijala. Kina je bila u tom periodu zemlja u ubrzanom razvoju i, kao posljedica nestanka Sovjetskog saveza kao globalne prijetnje, dio tehnoloških resursa je iz Evrope i Amerike otišao u područja niskih nadnica. U tom momentu je to bila Azija i u prvom trenutku dio zemalja bivšeg SSSR-a, ali vrlo brzo je ponovo sve otišlo na Daleki istok. Svi su potcijenili tada sposobnost Kine da brzo akumulira znanje i tehnologije. Ona je sada postala tehnološka, ekonomska i vojna sila.
Mislim da će ovo što se trenutno dešava u Ukrajini usloviti da ćemo u narednih pet godina imati četvrtog igrača, to bi trebala da bude reformirana Evropska unija. Sukob između Rusije i Ukrajine govori da mora doći do transformacije Evropske unije kao samostalnog subjekta u svijetu, kako u ekonomskom, tako i u vojnom smislu, imajući u vidu da ona ima oko 450 miliona stanovnika i izvanredan tehnološki i ljudski potencijal koji je nevjerovatan zbog svoje raznolikosti i samog demokratskog pristupa u svakodnevnom životu. Mi trebamo isto tako da uzmemo u obzir da će u neko dogledno vrijeme i Indija postati jako važan faktor u eventualnim budućim vojnim nadmetanjima. U sklopu takvih razmišljanja ne treba zaboraviti dvije regionalne sile, Iran i Tursku, koji neće postati globalni igrači, ali će postati veoma važni u zoni srednje Evroazije. Poseban slučaj je Izrael kao država sa visokim vojnim potencijalima i nuklearnim oružjem.
DANI: Otvorili ste nekoliko pitanja. Prvo, koliko Evropa može postati veliki igrač ako ima vrlo ograničene resurse, energetske i sirovinske?
ZEČEVIĆ: Vi zaboravljate da onaj ko ima energiju nije ni u šta boljoj poziciji od onoga ko nema energiju, a ima tehnološki i intelektualni potencijal.
DANI: Da, ali vidimo da Rusija prilično hinjski igra sa Evropom.
ZEČEVIĆ: Trenutno Rusija nije preduzela nikakva ograničenja u isporuci energetskih medija Zapadu. Ove turbulencije oko cijena energetskih medija se dešavaju kao rezultat tržišta. Oni i dalje govore da će isporučivati naftu i plin bez uslovljavanja, a drugo je pitanje što Evropa hoće naftu i plin da koristi kao sredstvo sankcija. Tako treba realno da promatramo situaciju. Ko god ima energetske resurse kao dominantan ekonomski potencijal svoje zemlje, on to mora da proda i mora naći kupce. Dakle, Evropa jeste osjetljiva, a ne zavisna na poremećaje isporuka energetskih medija u svijetu, ali sa svojim ekonomskim, tehnološkim, ljudskim potencijalima i tradicijom, ona ostaje svjetionik demokratije i razvoja u svijetu.
To ne može nitko osporiti. Drugo je pitanje što je politika SAD-a, a i nekih pojedinih zemalja Evrope, dovela do toga da je Evropa u svjetskoj politici bila potisnuta u drugi plan. Ali, ruska prijetnja opstanku Evrope primjenom eventualnog taktičkog ili strategijskog nuklearnog oružja je sada postala vjerodostojna, to bitno jača samosvijest o tome da mora postojati jedinstvenija politika EU. To znači da će doći do transformacije njene unutrašnje organizacije, efikasnije funkcioniranje, sprečavanje da jedna zemlja unutar EU blokira interese svih ostalih, što je trenutno slučaj. Dalje, EU mora da ima svoje efikasne i mobilne vojne potencijale, evropske vojne snage. EUFOR je samo nukleus budućih evropskih vojnih snaga. Evropske vojne snage moraju biti mobilne, visoko sofisticirane, otporne na sve izazove koje donosi koncept hibridnog ratovanja. Ne smije se više desiti da se NATO dominantno oslanja samo na 100.000 američkih vojnika koji su generalno smješteni u području Njemačke i Poljske.
DANI: Koliko je očekivano da se i mimo ukrajinske krize počne mijenjati svijest o svjetskoj bezbjednosti toliko da čak i Švajcarska, Finska razmišljaju o ulasku u NATO?
ZEČEVIĆ: Švedska, Norveška... Ako gledate historiju razvoja ljudskog društva, nikad se promjene ne dešavaju intelektualnim impulsima, nego silom, da li vojnom ili ekonomskom. Ljudi po prirodi ne vole promjene. A pošto ljudi sačinjavaju države, one su te koje jednostavno vole stabilan sistem bez potresa i promjena. Bez obzira na uočene probleme koji su bili prisutni u EU u prethodnom periodu, transformacije, problemi u Grčkoj, ekonomske krize, nestabilnost politike u Italiji, pandemija i tako dalje, tek ova kriza koja objektivno traje dva mjeseca, mjesec vojnog sukoba i mjesec manevara i pripreme za vojni sukob u Ukrajini, drastično je izazvala promjenu odnosa i razmišljanja unutar EU i unutar svih zemalja koje čine tu zajednicu i ne samo unutar nje. Znači, samo vanjski poticaj, koji nije izazvan planskim ljudskim djelovanjem, nego kao posljedica niza okolnosti koje izazivaju gomilanje emocija, ljudskih tragedija, razaranja infrastrukture, masovno iseljavanje stanovništva, dovodi do promjena u shvatanju, razmišljanju i djelovanju.
DANI: Koliko brze te promjene mogu biti? Vi ste za dron koji je doletio valjda s Krima do Zagreba rekli, otprilike, da je Rusija time testirala spremnost NATO-a da reaguje. Mislite li da su Evropa, odnosno NATO, odnosno Rusi već proučili te lekcije?
ZEČEVIĆ: Prva testiranja sukoba između Amerike i Rusije bila su tokom rata u Siriji. Zapravo, tu imamo tri partnera koja su učestvovala u tom sukobu. Imamo Izrael, imamo Siriju kao mjesto gdje se dešavaju sukobi, Amerikance i Ruse. Povremeno se ubacuju Iran i Turska. Tokom tih sukoba niskog intenziteta vršene se neprekidne provjere vojnih sistema svih učesnika. Ako se sjećate, prije jedno pet godina je Putin bio u Siriji, tada su se vršila intenzivna testiranja oko hiljadu vojnih sistema različite namjene. Ne samo oružja i municije. Zaključak ruske strane je bio da oko 700 tih sistema nije zadovoljilo taktičke performanse.
Ovo što se desilo sa dronom je, po mom dubokom uvjerenju, bio veoma važan pokušaj da se vidi koliko jedna bespilotna letjelica može duboko prodrijeti u prostor NATO-a a da ne bude presretnuta. Tu su uspjeli u potpunosti. Veoma važno je da je odmah došlo do promjene u nadzoru vazdušnog prostora i svijesti o slabostima u zaštiti vazdušnog prostora. Niko do sada nije ni bio svjestan koliko je protivvazdušna odbrana Hrvatske oslabljena.DANI: Da.
ZEČEVIĆ: Glavne priče u prethodnom periodu su bile usmjerene ka tome što kupuje Srbija ili Hrvatska i kako u sklopu toga se mijenja vojni balans u regionu. Kupi se neko oružje, nastupi medijsko prepucavanje, onda se jave naši mediji sa pitanjima gdje smo mi tu, ko je kome stvarna prijetnja itd. Suštinski, cijeli koncept zbog kojeg je ova letjelica napravljena osamdesetih godina, tada je bio SSSR, bio je da mogu da testiraju reakciju NATO-a na njenu pojavu na nebu. I to će i dalje da bude tako. Vidjeli smo da Rusi gađaju svojim preciznim krstarećim raketama velike brzine dijelove ukrajinske teritorije koji su neposredno u blizini Poljske. To je također metod da prate da li NATO ili Ukrajina mogu da otkriju njihov dolazak i da ih presretnu. Rusi te krstareće rakete velike brzine lansiraju sa velike udaljenosti, iz zone blizu granice Ukrajine i Rusije ili sa mora. Ova bespilotna letjelica izazvala je smiješan efekat, ali suštinski ona je u potpunosti kompatibilna sa krstarećim raketama koje mogu da nose nuklearno taktičko oružje.
S druge strane, oružja koja Zapad daje kao intenzivnu pomoć Ukrajini u borbi protiv niskoletećih aviona, helikoptera i tenkova i oklopnih vozila pokazuju sposobnost zapadnih sredstava da u velikoj mjeri i vrlo uspješno eliminiraju te sisteme ruske vojske. Ubrzo smo vidjeli reakciju Rusa. Počeli su da koriste svoje hipersonične projektile. To su jako skupi sistemi, njihova upotreba nije od vitalne važnosti za Rusiju sa stanovišta uništenja nekog važnog cilja u Ukrajini, ali je ekstremno važno da pokaže svoju vojnu nadmoć, da pokažu da oni vladaju takvim sistemom, da su u ovom trenutku u operativnom smislu u prednosti u odnosu na Amerikance koji ih nemaju u svom naoružanju. Amerikanci razvijaju takve sisteme i objektivno imaju tehnološki bolje hipersonične letjelice nego Rusi, ali one još nisu uvedene u operativu upotrebu. Te informacije je potrebno znati jer će utjecati na buduće vojne sukobe niskog intenziteta u svijetu.
DANI: Kako Vama izgleda ruska agresija na Ukrajinu nakon mjesec? Kao da su Rusi nespremnu vojsku poslali da ratuje s nekim ko se brani.
ZEČEVIĆ: Rat ne počinje vojnim aktivnostima. Rat počinje prvo definiranjem strateškog ideološkog cilja, zatim propagandom. To je broj jedan. A intenzivna propaganda traje od 2014. godine.
DANI: Možda čak i ranije, 2010, 2011, od Majdana.
ZEČEVIĆ: Jeste, ali su 2014. počeli intenzivne propagandne i vojne aktivnosti. Drugo, za svaku vojnu aktivnost morate imati ideologiju, odnosno ideološki i strateški cilj. Ovdje su ideološki i strategijski cilj da Ukrajina bude pod nadzorom ruske politike. Kod svih država koje imaju vođe sa izraženom ekstremnom subordinacijom, znači koncept kod koga imamo vođu, pa ispod više vođa sa manjim ovlastima, pa sve niže sa daljim smanjenjem ovlasti, stvara se društvo kod kojeg je dominantna filozofija razmišljanja da onaj koji je ispod neće nikad htjeti da vođi iznad kaže nepovoljne informacije ili informacije koje vođa ne očekuje. A i ako mu ih kaže, to će biti u ublaženoj formi. To je tragedija takvih sistema. Takav je slučaj u Kini, Iranu, Rusiji, Bjelorusiji, Sjevernoj Koreji itd. Imali smo u prethodnom vijeku Staljina i Hitlera, sada na dokumentarnim programima možemo vidjeti na koji način su se donosile odluke i posljedice takvih odluka. Mislim da su predsjednika Putina pogrešno informirali o stvarnoj spremnosti prvo ruske vojske, drugo o pogrešnoj procjeni otpora koji će se pojaviti unutar Ukrajine i treće o spremnosti same ruske vojske za brze, blickrig prodore. Tu ne dovodim u pitanje ideološku opredijeljenost predsjednika Putina o potrebi stavljanja pod nadzor Ukrajine. Dobro se sjećam osamdesetih godina tokom mojih posjeta izložbama vojnog naoružanja, tada je NATO imao FOFA koncept odbrane zbog procjene da je postojala ekstremna prijetnja od brzih tenkovskih prodora Varšavskog pakta iz Istočne Njemačke, Letonije, Latvije i Poljske prema Zapadnoj Njemačkoj. Vladalo je uvjerenje da NATO teško može da se suprotstavi tim prodorima. Tada su razvijeni savremeni sistemi sa pametnom municijom ili municijom sa senzorima koji su trebali djelovati na koncentracije tenkovskih jedinica u dubokoj pozadini Istočne Njemačke. Osamdesetih godina su oni to radili, jer su vjerovali u uspješnost ruskog blickriga, sad se vidjelo da praktično efikasnog ruskog blickriga nema, da postoje logistički i taktički problemi, a da o operativnoj nadmoći nema ni govora. Oni su imali nekoliko strategijskih pravaca i na svim su zakazali. Još jedna slaba strana ruskog koncepta, a taj koncept je prisutan i na prostoru Balkana kod bivše JNA, jeste nesposobnost brze izmjene planova borbenog djelovanja u skladu sa trenutnom taktičkom situacijom. Kad počnu ratne operacije za koje postoje planovi djelovanja, pokazuje se obično da već pri prvom sudaru vašeg plana sa neprijateljskim snagama vaš plan doživljava veći ili manji kolaps. Da bi se smanjili negativni efekti odstupanja od koncepta borbenog djelovanja, potrebno je imati visoko sposobne oficire i posebno starješine odgovorne za jedinice nižeg nivoa (narednike), znači one koji su u stanju da se prilagode promjenama strategijskog plana iz kojeg vrlo brzo dolazi novi plan prilagođen realnim borbenim situacijama na terenu. E, tog koncepta kod Rusa nema. On ne smije da preduzme ništa dok ne dobije dozvolu višeg nivoa. I vidjeli ste šta se dešava - generali ruske vojske su morali da dođu na prvu liniju fronta i rezultat takvih poteza je gubitak četiri ili pet generala. Takav pristup rukovođenja ne odgovara modernom sistemu ratovanja.
DANI: Kako mislite da će se ovo razvijati? Hoće li Rusi zaokruživati Donbas i otcijepljene pokrajine ili će nastaviti razarati čitavu Ukrajinu?
ZEČEVIĆ: Po meni, aktivnosti ruske vojske će ići u dva pravca. Jedan pravac je usmjeren ka izoliranju Ukrajine od Azovskog mora, to su do sada uspjeli. Zatim potpuno ili djelomično izoliranje od Crnog mora i uništavanje ukrajinske mornarice, čime istovremeno sprečavaju trgovinu Ukrajine pomorskim putem, a što se drastično odražava na njenu sposobnost u ekonomskom smislu. Drugi pravac je formiranje nove tampon-zone između Ukrajine i Rusije. Donedavno je Ukrajina bila kao tampon-zona između NATO-a i Rusije, sad se stvara nova tampon-zona koja će biti dubine stotinjak kilometara uz mogućnost njenog povezivanja sve do Moldavije. Do Moldavije je grad Odesa. Još je diskutabilno hoće li pristupiti uništavanju Odese kao što uništavaju Mariupolj ili će ostaviti Ukrajini mali dio obalnog područja oko Odese. To je stvar politike višeg nivoa, nije strategije. Strateški bi za Rusiju bilo jako dobro da uzme Odesu i da se spoji sa Moldavijom. U Moldaviji postoji dio teritorije koja je pod ruskom kontrolom. S obzirom na to da Ukrajina graniči sa Rumunijom i tada bi osvajanjem obalnog prostor oko Odese došlo do direktnog kontakta sa NATO-om. Rusija će trebati donijeti stratešku odluka da li će biti u direktnom kontaktu sa dijelom južnog krila NATO-a ili ćete da imate tampon-zonu sa ciljem izbjegavanja direktnih kontakata.
DANI: O tome će Rusi odlučivati.
ZEČEVIĆ: I nastavit će da razaraju infrastrukturu i industrijske dijelove Ukrajine. Razaranje je sastavni dio ovoga rata, jer se na taj način uništava ekonomija i slabi sposobnost Ukrajine da formira modernu državu. Rat neće stati tako brzo, ali on neće biti intenzivan kao sada. Vrlo brzo će doći do smanjivanja intenziteta rata, možda još jedno mjesec će biti intenzivnije borbe u pojedinim regijama Ukrajine, onda će doći period primirja, razgovora, borbi, pa ponovo primirja, razgovora itd. Cijela poenta takvog koncepta djelovanja ruske strane je ekonomsko, ljudsko i vojno iscrpljivanje Ukrajine i dovođenje do takvog psihološkog, ekonomskog i vojnog stanja da je za nju dugoročno bolje da prihvati da su Krim i dvije pokrajine, sada samoproglašene države koje je Rusija priznala, van njenog pravnog sistema. Moneta za potkusurivanje, po meni, bit će izlaz na more Ukrajini kod Odese. Dio teritorije u pozadini Krima, ušće Dnjepra, koji osigurava vodu cijelom Krimskom poluotoku i kompletan obalni pojas duž Azovskog mora neće biti vraćeni Ukrajini.
DANI: Vratimo se na naš poludomaći teren u globalnim odnosima. Upozoravali ste da je aerodrom u Trebinju prije svega ruski projekt, odakle mogu kontrolisati i ometati vazdušni prostor NATO-a. U međuvremenu su Amerikanci otvorili bazu za specijalne operacije u Albaniji i planiraju tamo praviti aerodrom. Koliko se na taj teren može prenijeti sukob NATO-a i Rusije?
ZEČEVIĆ: Mišljenja sam da je postojao plan pomoću kojeg je bilo potrebno destabilizirati Crnu Goru i BiH i stvoriti kriznu situaciju. To je bilo prije rata u Ukrajini. Preduzeti su koraci da se politički život u BiH umrtvi u smislu sposobnosti odlučivanja i to se sad dešava. Ne radi Parlament, ne radi Vijeće ministara, postoje tendencije o formiranju Vojske RS-a, izdvajanja sudske i tužilačkih funkcija sa nivoa BiH itd. U Crnoj Gori imamo krizu Vlade i tendencije za značajniju promjenu dosadašnjih prioriteta Crne Gore. U sklopu takvih tendencija u ove dvije države se uklapa ideja da Srbija izgradi aerodrom u Trebinju uz investiciju od oko 100 miliona eura.
Bez promjene sadašnje politike u Crnoj Gori aerodrom nema svoju planiranu funkciju, jer ako bi došlo do promjene vlasti unutar Crne Gore, vjerovatno bi sljedeći korak bio izlazak iz NATO-a i potpisivanje sporazuma o saradnji sa Rusijom, to je ključno, da u luku u Kotoru mogu ući ruski vojni brodovi. To je poenta cijele priče. Zato postoji sad taj aerodrom u Albaniji koji može u potpunosti da kontrolira južno krilo Sjevernoatlantskog saveza i prostor iznad jugoistoka Evrope. Ali, efekti rata u Ukrajini drastično su promijenili politike NATO-a, EU, SAD-a i globalni pogled na probleme na Balkanu. Po meni, to znači da je praktično isključen bilo kakav pokušaj da proruski elementi na ovim prostorima mogu napraviti ozbiljniji iskorak u realizaciji strategijskog plana koji je bio postavljen. Bit će pokušaja destabilizacije i djelomičnog ispunjenja tog plana. Međutim, od ovog momenta, ako mogu tako da kažem, mijenja se drastično odnos Evrope prema zapadnom Balkanu, posebno prema BiH, Crnoj Gori i Makedoniji. Ali to je proces koji će trajati. Nažalost, naši ljudi na ovom prostoru očekuju kad neko donese odluku, da će ona biti odmah realizirana. Međutim, za realizaciju svake odluke potrebna su sredstva, metode, znanja, a prije svega ljudi spremni da promjene koje iziskuju strateške odluke i izvrše.DANI: Ima li sad bilo ko u svijetu moć da Srbiju natjera da izabere jednu od tri stolice na kojima sjedi?
ZEČEVIĆ: Mislim da nema i da objektivno samo Srbija može da donese odluku. Svaki element žestokog pritiska na Srbiju u pravcu promjene politike zemlje stvara kod određenog broja ljudi revolt i mislim da je to bio pogrešan pristup. Ljudi, a prije svega odgovorni političari u Srbiji, treba sami između sebe da raščiste te dileme. Problem je kod srpskog korpusa što često zbog medijske propagande se promatraju samo posljedice nečijeg djelovanja, a ne promatraju uzroci koji su doveli do tih posljedica. Takav slučaj je primjer kosovskog problema. Kosovo objektivno niko nije oduzeo Srbiji u smislu oduzimanja teritorije, problem oko statusa Kosova je rezultat niza pogrešnih odluka rukovodstva Srbije u jednom dužem periodu. Većina ljudi je zaboravila da su srbijanske vojne policijske snage na Kosovu vršile određene vojne aktivnosti protiv civilnog stanovništva, koje su uzrokovale gubitke života civilnog stanovništva i progon u zapadnu Makedoniju i Albaniju. Bilo je protjerano gotovo milion ljudi sa teritorije Srbije. Dok se problem odnosa između Srbije i Kosova ne riješi, Srbija nikad neće ozbiljno pristupiti integraciji u EU, a to je šteta za sve zemlje u regionu.
DANI: Jasno Vam je da Vas ovo oko Srbije pitam zbog refleksija na BiH.
ZEČEVIĆ: Refleksija politike unutar Srbije ima velik utjecaj na stanje u Bosni i Hercegovini. Čitao sam izjavu gospodina Dodika koju je dao povodom obilježavanja godišnjice bombardovanja Srbije od NATO-a 1999. On govori samo o posljedicama, ne govori o uzrocima zbog čega je nastupilo bombardovanje Srbije. Ne objašnjava zbog čega su oružane snage RS-a bombardovane 1995. Ne spominje kidnapiranje pripadnika UN-a, bombardovanje urbanih dijelova gradova i naselja itd. Spominje se samo da je NATO vršio bombardovanje, to je proces neprekidnog generiranja neprijatelja, to je u ovom slučaju NATO, a stvara se svijest da je Rusija jedini prijatelj.
Dok se ne sagledaju objektivno svi potezi i odluke koji su doveli do ratova na prostorima bivše Jugoslavije od 1991. do 1999, mislim da Srbija neće biti bliža NATO-u i u skladu sa tim da su refleksije u BiH jasne. Gospodin Dodik, po meni, ima ambiciju da postane vođa srpskog korpusa u cjelini. U ovom momentu to je, bez sumnje, gospodin Vučić. Gospodin Dodik pokazuje veću arogantnost, žestinu, neodmjerenost u davanju izjava, što će vjerovatno u jednom momentu dovesti da tim svojim potezima sam sebi oteža dalje političko djelovanje na ovim prostorima. Predsjednik Vučić je izuzetno komunikativna i pametna osoba, njegovi nastupi su načelno nekonfliktni, sposoban je političar, dobro upravlja državnim sistemom Srbije. Iako on izvanredno pokazuje ove težnje da donosi odluke ili daje komentare o svim važnim pitanjima mimo djelokruga predsjednika Srbije, za njega se ne može reći da ima sklonosti za diktatorskim stilom upravljanja. Ali, zato on ima svog ministra Vulina, koji kaže ono što se u užim krugovima odgovarajućih struktura u Srbiji razmišlja i misli. Za gospodina Dodika može mirne duše reći da je osoba koja je u istom momentu član Predsjedništva BiH, predsjednik RS-a, predsjednik Vlade RS-a, daje stavove iz oblasti sudstva, tužiteljstva, policije itd.
DANI: Profesore, ja sam proizvod Titine Jugoslavije i potpuno se slažem...
ZEČEVIĆ: I ja sam proizvod drugačijeg pogleda na ljude.
DANI: ...sa Vašim stavom da je divno imati prijatelje sa svih strana, ali uzdaj se u se i u svoje kljuse. Imamo li mi kao društvo odgovor na pitanje kako od BiH napraviti normalnu državu?
ZEČEVIĆ: Ja sam duboko ubijeđen da nemamo. Dok sa političke scene u BiH ne odu sadašnje vođe tri vodeće političke partije, nemamo šanse. U FBiH gospodin Izetbegović, gospodin Džaferović i još par političara iz SDA samo znaju da reaguju na izjave gospodina Dodika i gospodina Čovića i da traže od predstavnika međunarodne zajednice da riješe probleme.
Gospodin Čović i eventualno još neko u ime HDZ-a nastupa na isti način. Nemam osjećaj da predstavnici SDA i HDZ-a poklanjaju dovoljno pažnje potrebama običnih ljudi i nude razumna rješenja od opšteg interesa. U RS-u imate gospodina Dodika, koji generalno definira tempo krize u BiH. Ekipa oko SDS-a i drugih opozicionih stranaka djeluje kao razumni ljudi, ukazuju na kritične probleme u funkcioniranju RS-a i BiH koji su važni za sve nas, oni imaju svoj nacionalni strateški cilj, ali on nije usmjeren na devastaciju zemlje u kojoj žive.DANI: Ako se ne stvore uslovi.
ZEČEVIĆ: Ako ne stvore, ali to je uvijek tako. Pazite, politika je gadna ljudska aktivnost, ona ima svoje ciljeve, ljudi imaju svoje ciljeve. Mene to uvijek zaprepašćuje, ne mogu da shvatim zašto ljudima na ovom prostoru treba još neki komad zemlje koji ne namjeravaju da obrađuju. Ne rade ništa na njoj, nego je samo gledaju. Evo, to je politika ovih naših vođa. Maloprije sam pogledao podatke o Singapuru. On ima 5,8 miliona stanovnika, ima osam ili devet hiljada kvadratnih kilometara, oko 60.000 bruto nacionalni dohodak po stanovniku. Njima ne treba više zemlje, ljudi koriste raspoložive resurse. Ovdje kod nas kad sjednete u avion, proletite noću iznad naše zemlje, vidite poneko svjetlo, sve ostalo je tama, ali ljudi hoće da imaju nove kvadratne kilometre šume, polja..., koje će sjeći i prodavati, a ne praviti tvornice, voditi biznis, trgovati. To je problem za koji ne vidim rješenje.
DANI: Teško i možemo da ga nađemo u ovakvom odnosu snaga.
ZEČEVIĆ: Ja ne vidim rješenje sve dok se toliko ne umorimo da postanemo svjesni činjenice da ljudi iz BiH ne mogu nigdje otići, da jedino mogu živjeti ovdje i da moramo prihvatiti da smo jedni pored drugih. Iako ne bi trebalo da bude problema, ne vidim da ima problema između običnih ljudi. Kad političari ne pričaju, vi možete mirno proći cijelu BiH, ako imate koju marku, možete da sjednete u kafanu i niko vam neće praviti problem. A kad počnu političari da pričaju, neću da budem grub, priču političkih fanatika, a ne priču razumnih političara, e onda treba razmisliti da li treba da sjedite u kafani..
