Kojim jezikom govoriš?

Obrazovanje u BiH još je daleko od zadovoljavajućeg i od standarda u razvijenim zemljama. Jednonacionalne škole, dvije škole pod jednim krovom, čak i tri jezika pod jednim krovom, više teorijska nego praktična nastava, online štrebanje, loši uslovi u školama, diplome na prodaju... slika su bh. obrazovanja. Zatim, uporno silovanje jezika kojim govorimo na ovim našim prostorima vodi ničemu drugom do sve dubljih podjela u već duboko podijeljenom društvu. Segregacija i mržnja dođu kao nastavni predmeti u svim našim školama koji se štrebaju napamet i bez razmišljanja. A kad smo već kod obrazovnih ustanova, pomenimo i one u kojima nije bitno kojim jezikom govoriš, nego kojom valutom i u kojem iznosu plaćaš, pa se čitav obrazovni proces skrati na 17 dana, a pravosuđe to aminuje. I pošto se profesori i učenik i ne sretnu, kako će znati ko kojim jezikom govori?

Kad je o jeziku riječ, najveći je problem, i nadasve krucijalan, ko kojim jezikom govori, zašto neko govori jednim, a ne drugim, šta je čija riječ i sl. Jer, pobogu, uopšte nije isto reći naprimjer ateist i ateista - jedno je zapadni izvor, drugo je istočni, a ustvari obje varijante potiču od grčke riječi atheos (bez Boga). Ili, recimo, može akvarij, ne može akvarijum ili obrnuto, a korijen riječi tražimo u latinskom koji kaže da je aquarium staklena posuda. Takođe iz latinskog dolazi nam riječ bonus, što bi u prevodu na naš jezik značilo dobro, a kako je francuski jezik nastao uglavnom iz latinskog, tako Francuzi donose i riječ bonbon, skrojenu pod Henrijem IV početkom 17. vijeka, koja je nastala udvostručavanjem pridjeva bon (dobro) - i to iz dječijeg jezika - kad bi dijete pitali da li je nešto npr. ukusno, ono bi odgovaralo bon bon. E, kad je kod nas bonbon došao, desila se glasovna promjena jednačenja suglasnika po mjestu tvorbe te je glas n ispred b prešao u m, pa smo dobili dvije potpuno različite ukusne riječi - zapadnu bombon i istočnu bombona...

S druge strane, ako se naprimjer imenica vrata kaže na svim varijantama našeg jezika, onda nije isto značenje ako napišeš vrata i врата. Iako su oba naša pisma u upotrebi na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, u većem bh. entitetu, naročito na prostoru ljute Hercegovine, malo ili nikako je ćirilica u upotrebi. A poznavati više jezika i pisama je bogatstvo i ne poznavati oba pisma podjednako ravno je polupismenosti. Da ne kažem nepismenosti.

Naše zapadne komšije ratove vode zbog ćirilice. Kažu da riječ ubija, al' pismo nikoga dosad nije ubilo. A ćirilica je (uz glagoljicu) povijesno hrvatsko pismo. Ko ne vjeruje, neka provjeri malo istoriju iliti povijest. Naići će i na Hrvatski ćirilički molitvenik iz pradavne 1512. godine. Ili, recimo, Supetarski ulomak, fragment kamene vapnenačke grede s ćiriličnim i glagoljičnim natpisom. Ili na najstariji pisani spomenik hrvatskog staroslavenskog jezika na ćirilici iz 12. vijeka Povaljski prag. I tako dalje.

A ko nije čuo za Povelju Kulina bana?! Najstariji i najpoznatiji bosanski državni dokument, koji datira iz 1189. godine, pisan je - ćirilicom. Kroz našu daleku i osebujnu prošlost provlačilo se čak pet pisama - glagoljica, bosančica, arabica, ćirilica i latinica. Kroz čitavu istoriju imali smo razna bogatstva, ali naše jedino bogatstvo jeste da uništimo svako bogatstvo koje nam se nudi. Pet stotina godina pod Turcima, pa ne naučismo ni turski, ubacismo pokoju riječ u naš - merhaba, jarane i sl. Potom pod austrougarskom vlašću, pa ni njemački ne savladasmo (a kako bi nam danas valjao), srećom ubacismo poneku riječ što nam danas omladini olakšava život u Njemačkoj - šrafciger, kabel, šmirgl... Doduše, čekić su nam Turci ostavili.

Djeca završe školu, a ne nauče svoj jezik kako treba (ili što je vrlo poražavajuća činjenica da je u BiH gotovo 90.000 ljudi nepismeno!). Pismenija su nam djeca iz nekog stranog jezika ili informatike, nego iz maternjeg. Većina televizijskog programa, portala, društvenih mreža, novina, pa i knjiga, što bi trebalo biti neoprostivo, puna je grešaka - koje se tako i usvajaju, a onda i konzumiraju.

U doba kompjuterizacije nije, izgleda, potrebno biti pismen jer ono što ne znamo podstiče kompjuter. Sve manje pišemo rukom, pa nam je i pravopis sve manje bitan, sad tipkamo, a program ispravlja dok kažeš keks. Ali, ipak, nijedna tehnologija, koliko god bila napredna, čak i ako je vrlo moderna, ne može zamijeniti ljudsko obrazovanje, ljudski razum i misao. Mnogi trenutni programi pronalaze samo površne greške, imaju prilično ograničen vokabular, pa su mnoge riječi označene kao netačne. Programi popravljaju pisane verzije, a šta je s usmenim? Ipak, svaki pojedinac mora i dalje imati pravopisne vještine, mora poznavati pismo, u slučaju našeg jezika abecedu i azbuku, gdje ide dž, a gdje dođe đ, kad treba staviti č, a kad ć i sl.

Tehnologija se može pokvariti, šta onda?

Pismenost nije nešto što se koristi po potrebi, nije ćumur, pa da treba samo zimi, ona je kao voda, treba je svakodnevno i pravilno konzumirati. I to u svim varijantama našeg jezika..