Churchilla ovi naši ne slušaju

Kaže doktor penzioneru Muji: Imam loše vijesti, živjećete još tri mjeseca. A Mujo će zabrinut: Od čega da živim, matere ti?! Ovaj stari vic nekad je potpadao pod kategoriju crni humor, u prezentu je daleko od humora, ali ne i od crnjaka. Danas nam je to realnost i ne odnosi se samo na penzionere; poput cijanida lagano klizeći, zahvata i ostalu populaciju. Radim besplatno osam sati. Moja hrana. E to bi nam bio crni humor današnjice. I nerijetko živa istina.

Sve više (ponovo) vrišteća koronakriza s teškim posljedicama i rat u Ukrajini. Ok, i šta sad? Ništa, Sve više (ponovo) vrišteća koronakriza s teškim posljedicama i rat u Ukrajini su jedini odgovor na sve teži život u lijepoj nam državi. I tu je kraj priče.

Kao narod svakako živimo u prošlosti. I od nje. Bio je rat. Ok, i šta sad. Ništa. Bio je rat, uništio sve, morali smo krenuti ispočetka. I tu i ostali.

Naši političari na vlasti lome se evo gotovo trideset godina da rata ne bude, uvjeravaju nas u to da nam k'o biva trideset godina Damaklov mač visi nad glavom i da su isključivo oni ti koji sukobe mogu spriječiti, svako sa svoje strane, što nas je dovelo do dubokih podjela, dublje i tvrđe od Grand Canyona, daleko jedne od drugih i trećih, predaleko od ostalih, civilizacije i bukvalno svega što bi se moglo nazvati normalnim. Ali bukvalno.

I dok optužuju jedni druge, prebacujući temu na Kemu, a svako sebe hvali ističući da je baš on taj koji je zaslužan za sav prosperitet naše države, a za sve loše krivi su, naravno, onaj drugi i treći, toliko se smore i ogladne od te silne borbe, da su sebi morali jadni i čemerni povećati plate za 500 maraka. Utom će se zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda Parlamenta BiH Bakir Izetbegović nasekirati što je dobio toliko povećanje na platu, pa ga je odlučio usmjeriti u humanitarne svrhe sve hvaleći se tim presedanom na svom Twitter nalogu. I šta sad?

Ništa! Povećali sebi plate za nerad, raja se malo pobunila na društvenim mrežama, uputila koje dabogda vam trebalo za ovo, za ono, stavila koji ljuti emoji i završena priča. Kao što su mnoge egzistencijalne priče završene prije nego su i počele.

Protestujemo po društvenim mrežama, mislimo da nas cijeli svijet čuje, a kad treba izaći na ulice, nemamo vremena, tj. svi imamo prečeg posla - galamiti po društvenim mrežama, recimo.

A indicije su da će globalno stanje biti sve gore, što naravno neće zaobići ni našu zemlju.

Umjesto da se unaprijed brinemo, bolje je da unaprijed razmišljamo i planiramo, poručio je jedared Winston Churchill. I tako to rade normalne civilizovane države. Planiraju i razmišljaju. A mi se čak i ne brinemo.

Da se brinemo, ne bi, recimo, Udruženje poljoprivrednika Federacije BiH zatražilo od Vijeća ministara da zaštiti domaću proizvodnju i da se privremeno zabrani uvoz proizvoda kojih ima dovoljno kod domaćih proizvođača - poput lubenica. Zbog uvoza ove slastice, cijena domaće lubenice u Bijeljini je prošlog mjeseca spala na 0,20 konvertibilnih maraka. A Vijeće vijeća k'o da mora samo saditi i prodavati uz sav ini mukotrpan rad.

Da se brinemo, sami bismo svoje zaštitili. Ne bi izvoznici svježeg voća i povrća apelovali na nadležne da ih zaštite.

Da se brinemo, ne bi onaj izvoznik krastavaca kornišona čekao na granici dva dana, ne bi mu krastavci propali kad je stigao u Njemačku i kupac bi mu ih sve otkupio, a firma ne bi izgubila 50.000 KM. Država ni habera.

Doduše, nekima je Vlada FBiH namijenila 100 maraka, najugroženijim pakete hrane vrijedne 500, RS će takođe po stoju mladima. Sad je krenula sezona bazena i izlazaka. Svako veče treba izaći negdje, mislim da će tih 100 KM stvarno pomoći, riječi su jedne mlade od tih mladih koji će dobiti jednokratnu novčanu pomoć.

Nema dalje. Kad imamo ovakvu mladost, kako da se unaprijed ne brinemo?

Kaže jedna stara poslovica da kad čovjeku naložiš vatru, ugrijao si ga jedan dan, a ako ga naučiš da loži sam, ugrijao si ga za čitav život. Tako je i s ovom jednokratnom predizbornom pomoći - nije rješenje preživjeti dan. Znaju to i naše nesposobne vlasti, pa su sebi obezbijedile debelo veće plate, a ne jednokratne pomoći. Naročito kad je budućnost neizvjesna.

Požar izazvan naglim promjenama izazvao je veliku svjetsku krizu, a kad je kriza u svijetu, mi smo tek onda... da ne lajem.

Najavljuju tešku jesen i još težu zimu. Svijet se sprema uveliko, a kod nas samo drame i ništa ne poduzimaju. Cijene skočile u nebo, hoće li biti struje, grijanja i plina naredne zime kod nas, veliko je pitanje. Koje ostaje samo pitanje, a odgovor možemo očekivati kad bude kasno.

Ljudi koji se griju na drva već sad mjesecima čekaju na isporuku uredno poskupljenih drva, pa je i ta opcija na klimavim nogama. Ko ima da plati. S hladnim danima će i izbori. Teško da će Mujo s početka teksta i ine muje dočekati jesen i izbore, pa da glasaju za bilo kakve promjene?.